"Draže mi je okinuti fotografiju, nego li biti na njoj". Kaže to naslovna junakinja biografske ratne drame Lee u kojoj oskarovka Kate Winslet tumači cijenjenu američku fotografkinju i fotoreporterku Lee Miller (1907.-1977.). Film je prošle godine premijerno predstavljen na Međunarodnom filmskom festivalu u Torontu, jednom od pet najvećih na svijetu, a od ove se jeseni prikazuje u hrvatskim i svjetskim kinima. Filmska rekonstrukcija života i stvaralaštva poznate umjetnice čije su fotografije o Drugom svjetskom ratu svojedobno šokirale javnost, a i dan-danas djeluju svevremeno i avangardno u prikazu ratnog užasa i mržnje, djelomice je snimana u – Hrvatskoj.

Kako je danas zemlja podalje od svojih najslavnijih dana kada su posrijedi snimanja stranih filmova i televizijskih serija na domaćim lokacijama, dolazak zvijezde Titanica i dobitnice nagrade Američke filmske akademije za također priču o Drugom svjetskom ratu i njegovim strahotama Žena kojoj sam čitao, bio je prije dvije godine poprilično praćen u Hrvatskoj. Ekipa je u Hrvatskoj imala deset dana snimanja, radilo se u okolici Dubrovnika, a ljepote su hrvatskog juga dočarale francusku rivijeru.

Tko može prepoznati Hrvatsku?

Naime, predratni dio priče filma Lee zbiva se upravo ondje, dok će i najiskusnije oko teško primijetiti da očaravajući pejzaži u kojima se nalazi Kate Winslet sa svojim kolegicama i kolegama ispred kamera nisu francuski, nego hrvatski dio Sredozemlja. Baš kao što je nemoguće prepoznati jesu li i ratne dionice zapleta realizirane u Hrvatskoj ili na lokacijama izvornoga ratnog puta Lee Miller koja se 1944. od francuskog grada Saint-Maloa na La Mancheu kretala prema Njemačkoj zabilježivši svojim fotoaparatom mnogobrojna ratna stradanja i – nadanja niza civilnih i vojnih sudionika rata.

Pritom je bila i u netom oslobođenom Parizu, pratila Bitku za Alsace, te se čak fotografirala u kadi Adolfa Hitlera u njegovu privatnom stanu u Münchenu. Kompozicija te fotografije djeluje istodobno kao zlokobni realizam i cinični nadrealizam što samo govori o njezinu osjećaju za sliku, ritam i kontekst. Ipak, najviše se pamte autoričine fotografije iz nacističkih koncentracijskih logora Buchenwald i Dachau koje njezina, inače sklona joj urednica u britanskom izdanju časopisa Vogue Audrey Withers nije htjela objaviti kako se čitatelji ne bi uznemirili, te ih je Lee Miller naknadno objavila u američkom izdanju magazina.

Glumački iznadprosječan, redateljski oprezan film

Sve to pažljivo, gotovo didaktično, opisuje film u režiji Amerikanke Ellen Kuras, nagrađivane snimateljice iza koje je, primjerice, rad na filmu Vječni sjaj nepobjedivog uma iz 2004. Michela Gondryja kada je i upoznala Kate Winslet, te dugometražni dokumentarni film Izdaja iz 2008. za koji je nominirana za Oscara. Film je nastao prema knjizi The Lives of Lee Miller iz 1985. čiji je autor Antony Penrose, sin darovite fotografkinje koji je tek nakon majčine smrti u potkrovlju obiteljske kuće otkrio glavninu njezinih radova jer se ona sama nakon rata povukla iz javnosti pateći od kliničke depresije i poslijetraumatskog stresnog poremećaja. Taj je dio njezina života samo naznačen u možda i najefektnijem dijelu redateljičina koncepta u kojem postarija Lee Miller ispovjednički razgovara, otkrit će se, s ključnom osobom u svom poslijeratnom dijelu života.

Zahvaljujući izvrsnoj Kate Winslet te ostatku glumačke ekipe koju čine još jedna dobitnica Oscara Marion Cotillard, zatim Andy Samberg, Josh O'Connor te Alexander Skarsgård koji tumači Leejina životnog partnera Rolanda Penrosea, film je glumački iznadprosječan. Pritom je glavna glumica još jednom potvrdila svoju interpretativnu svestranost te sugestivno dočaravanje različitih emocija, a odvažila se i na efektne prizore sa svojom obnaženošću jer je središnja junakinja bila i traženi model. Premda su njezina biografija i osobito fotografski rad nudili mogućnost za iskakanje iz uglavnom konvencionalnog pristupa naraciji i režiji, Lee je i zbog ličnosti o kojoj govori, i zbog načina na koji je ona glumački utjelovljena, seriozno ostvarenje.

A gdje je tu Hrvatska?

Iako su hrvatske lokacije te angažman domaćih filmaša među kojima je i glumac Marinko Prga u manjoj ulozi, važan dio cjeline, glavnina je produkcije realizirana u Mađarskoj. Nažalost, Hrvatska nema ni približno takve uvjete snimanja filmova i njihove postprodukcije kao sjeverni susjed te je u pitanju još jedan aspekt kreativnih industrija i industrije općenito u kojoj je zemlja u 1990.-ima kobno deindustrijalizirana. Zagrebački Jadran film nekoć je bio središnjim mjestom ovog dijela Europe kada se radi o inozemnim produkcijama kojih je od sredine 1960.-ih do početka rata 1991. bilo gotovo stotinu i pedeset, i za veliki, i za mali ekran. Danas su u tom smislu Hrvatsku pretrčale sve bivše socijalističke države u Europi iza željezne zavjese.

Srećom, postoji program državne potpore za poticanje ulaganja u proizvodnju audiovizualnih djela koji provodi Hrvatski audiovizualni centar (Filming in Croatia), a koji bi trebao biti dijelom, treba se nadati, sveobuhvatnog ulaganja te pozicioniranja Hrvatske kao prvorazrednog mjesta za inozemne produkcije i koprodukcije. U sklopu ovog programa sniman je u Hrvatskoj i jedan od gledanijih filmova strave ove jeseni u svjetskim kinima. Riječ je zapravo o spoju psihološkog horora, trilera i obiteljske drame Ne govori zlo redatelja Jamesa Watkinsa kao američkog prepravka dansko-nizozemskog izvornika iz 2022. u režiji Christiana Tafdrupa. Mada izvornici ovog tipa počesto dominiraju nad svojim prekooceanskim reinterpretacijama, ovdje se to nije dogodilo, možda i zbog toga što je sačuvan europski ugođaj priče.

Šteta što Hrvatska glumi Italiju

A za bajkoviti ugođaj na samom početku pobrinule su se hrvatske lokacije jer se film snimao 2023. nekoliko dana u Istri, i to u Grožnjanu, Motovunu i okolici (Kaldir). Istra, dakako, 'glumi' podjednako slikovitu Italiju u kojoj se na odmoru upoznaju dva bračna para s djecom iz Engleske. Ben Dalton i supruga Louise na odmoru su s kćerkicom Agnes, dok su njihovi novi poznanici liječnik Paddy, njegova mlada supruga Ciara te nijemi sinčić Ant. Iako nevoljko Daltonovi prihvate posjetiti Paddyja i obitelj na njihovu izoliranu imanju u domovini niti ne sluteći što se sve krije iza njegove srdačnosti, a osobito ne zbog čega Ant ne govori… Već je prvi film ocijenjen osvježavajućim predstavnikom (među)žanra u kojem su snažno, ali suptilno izbalansirane zakonitosti ovako sročenih priča i – socijalne pozadine.

Novi film sve to čini u novim geografskim i kulturnim koordinatama ni trenutka ne upadajući u banaliziranje i ishitrenost. I dok je Kate Winslet razumljivo u središtu izražajnosti filma Lee, ovdje je to škotski glumac James McAvoy (Okajanje) čija je kombinacija ekstrovertiranog brbljavca i dijaboličnog nasilnika jedna od ponajboljih interpretacija u žanru u posljednje vrijeme. Film kao ni prethodnik ne radi kompromise ondje gdje bi ih se moglo očekivati, do završnice je ujednačen, iako je ponekad teško povjerovati u ono što se prikazuje. Redatelj Watkins ostaje vjeran svom dosadašnjem autorskom pristupu te mu je Ne govori zlo najveći uspjeh u karijeri nakon filmova Rajsko jezero i Žena u crnom. Prava je šteta da Hrvatska ovdje uprizoruje Italiju jer bi i sama mogla biti ishodištem radnje, ali to je već drugi tip lobiranja na kojem se mora poraditi.

Prvićko malo misto

Zato ne treba puno lobirati kada se radi o uhodanim koprodukcijama Hrvatske i kinematografija susjednih država koje su se, i to treba istaknuti, filmski više istaknule od Hrvatske na najuglednijim festivalima i dodjelama najprestižnijih priznanja protekla tri i pol desetljeća. Među njima je i Bosna i Hercegovina čija kinematografija ima i berlinskoga Zlatnog medvjeda te Oscara. Za potonje je priznanje zaslužan redatelj Danis Tanović čija je Ničija zemlja osvojila nagradu Američke filmske akademije. Tanovićev je recentni rad Nakon ljeta nastao u koprodukciji s hrvatskim partnerima otvorivši ovogodišnji Sarajevski filmski festival. Film je u cijelosti snimljen na hrvatskoj obali, i to na otoku Prviću u šibenskom arhipelagu, u mjestu Prvić Šepurine. Iako toponimi nisu navedeni, posve je jasno gdje se radnja zbiva te je Hrvatska ovdje doista Hrvatska, posebice kada priča počne otkrivati svoju socijalno-političku matricu.

Njezina glavna junakinja Maja stiže na neimenovani otok kako bi razriješila imovinska pitanja s obitelji svog oca kojega nikad nije upoznala. Nakratko će se zaposliti u mjesnom kafiću koji vodi uvjereni ljevičar, te zaljubiti u pisca povratnika iz inozemstva. No, to je samo djelić gorko-slatkih malomišćanskih zavrzlama koje će se rasplesti u klasičnoj melodrami… Premda je Tanović čvršći u svojim ranijim radovima drukčijeg tipa humora i žaoka, ovdje je dobio pouzdanu partnericu u glavnoj glumici i koscenaristici, Zagrepčanki Anji Matković uz koju nastupaju i Uliks Fehmiu te Goran Navojec. Možda Nakon ljeta dodatno privuče turiste u Hrvatsku i na Prvić što bi u konačnici mogao svaki film snimljen u nekad najpoželjnijom mjestu stranih koprodukcija južno od Beča. Još samo da u dobrom dijelu tih filmova Hrvatska bude ono što jest. Bez glumljenja.