Dušan Vukotić, redatelj iz slavne Zagrebačke škole crtanog filma, još uvijek je jedini hrvatski dobitnik Oscara za kratkometražni animirani film 'Surogat' iz 1961. godine. 'Čovjek koji nije mogao šutjeti' ima TV premijeru u nedjelju 2. ožujka na HTV-u, a nakon toga, malo poslije ponoći, počinje višesatna ceremonija dodjele u Los Angelesu. Osim što je u konkurenciji za Oscara s još četiri filma, Slijepčevićev 'Čovjek koji nije mogao šutjeti ispisao je povijest i u Cannesu, gdje je osvojio uglednu Zlatnu palmu.

Ravnatelj HAVC-a: Uvjeren sam da će institucije u Hrvatskoj vrednovati ove uspjehe

Christopher Peter Marcich, ravnatelj HAVC-a, ističe da Oscar predstavlja vrhunac priznanja u svijetu filma - najveća nagrada koju autori i producenti mogu osvojiti, a ogromna je čast uopće biti nominiran.

'To značajno utječe na prepoznatljivost i vidljivost hrvatske kinematografije i Hrvatske u svijetu. Na nama je da iskoristimo ovaj trenutak. Uvjeren sam da će ovakav uspjeh uvažiti i vrednovati sve mjerodavne institucije u Hrvatskoj, ali i one na međunarodnoj razini', rekao je za tportal Marcich.

Hrvatska bi se, dodaje, mogla ugledati na Francusku jer je oduvijek bila najbolji europski primjer zdrave i čvrste kinematografije, no kao mala zemlja, možemo se ugledati i na Dansku.

'Međunarodna priznanja koja su stekli danski filmovi dovela su do povećanih ulaganja u filmsku industriju te zemlje, njegujući poticajno okruženje za filmaše i potičući proizvodnju raznolikog i inovativnog sadržaja. Hrvatska također ima talentirane filmaše, jedinstvenu vizuru i duh, stoga nam je svima u interesu da svakodnevno radimo na tome da se poveća vidljivost i prepoznatljivost hrvatske kulture općenito', rekao je Marcich.

Filmska kritičarka Iva Rosandić smatra da u strukturalnom smislu neće doći do bitnih pomaka te napominje da Slijepčevićev uspjeh više instance koriste kao vrlo efektan način promocije, ali bez konkretnog cilja potencijalne promjene percepcije široke javnosti o hrvatskom filmu.

'Oscar je medijski najatraktivnija nagrada i očekivano je da se o nominaciji našeg filma piše više no što je uobičajeno, no problem nastaje u trenutku u kojem trenutačni naboj zamre, a to će se neminovno dogoditi, sve ako film i osvoji nagradu. Svjedočimo činjenici da nove generacije nisu ni čule za 'Surogat' Dušana Vukotića kao jedinog dosadašnjeg dobitnika nagrade Oscar, iako je film javno dostupan na kanalu Zagreb filma. Problem je djelomično i u obrazovnom sustavu u kojem film i dalje nije dosegao status drugih umjetnosti, ostaje na margini, ovisan o znanju i volji učitelja. Ipak, ono što mislim da je najvažnije u razgovoru o filmu 'Čovjek koji nije mogao šutjeti', osim teme koju očito treba ponavljati, a tiče se zločinačkih nacionalističkih politika ovih prostora, jest skretanje fokusa na kratki film', izjavila je Rosandić za tportal.

Kristijan Milić: Možemo se nadati da će biti bolje

Prema njenim riječima, riječ je o formi nepoznatoj izvan kruga usko zainteresirane i stručne javnosti, a postoji čitava paralelna scena prepoznatljivih autorskih figura, festivala i estetski promišljenih filmova, uz, usprkos i onkraj one dominantne dugometražne (igrane) produkcije, s kojom publika najčešće i poistovjećuje film - upravo je tu mogućnost promjene razumijevanja, otvaranja novih niša i uopće prezentiranja javnosti do koje je mjere scena dinamična i otvorena.

Redatelj Kristijan Milić nedavno je u intervjuu za tportal našem Mateju Ivušiću rekao kako se 'možemo nadati da će biti bolje da se naši filmovi promoviraju vani'.

'To je sigurno dobro za sve hrvatske filmaše. Primjerice, kad je '4 mjeseca, 3 tjedna i 2 dana' dobio Zlatnu palmu 2007. godine, to je diglo cijelu rumunjsku kinematografiju. S druge strane velik broj filmova nakon toga kao da je slijedio sličan stil, čak su i neki naši redatelji to probali', rekao je za tportal Milić.

Danis Tanović: BiH se može samo nadati da ima instituciju poput HAVC-a

Bosanskohercegovački oskarovac Danis Tanović napominje da BiH nije imala kinematografiju do rata, ali su njeni filmaši napravili vrhunske stvari.

'Snimljen je jedan film odmah nakon rata i poslije toga je sve stalo. Tek nakon što smo dobili Oscara političari su shvatili da ne mogu više ignorirati filmske radnike pa su uspostavili Fondaciju za kinematografiju 2002. godine. Nažalost, Fondacija već godinama ne funkcionara kako treba i umjesto da raste i razvija se, svake godine čekamo da vidimo hoće li uopće preživjeti', rekao je za tportal Tanović.

Hrvatska kinematografija, dodaje Tanović, danas ima najveći proračun u regiji i rezultati su vidljivi.

'Nema razvoja filma bez potpore države i mi u Bosni i Hercegovini možemo vam samo zavidjeti na načinu na koji se HAVC razvija. Što će biti dalje, ne znam, ali se nadam da će naša Fondacija krenuti koracima HAVC-a', ističe Tanović.

Iva Rosandić: Najvažnije je osigurati kontinuitet financiranja

Rosandić smatra da su količina i način financiranja stvar osmišljene, koherentne kulturne politike koja u obzir uzima sve svoje sastavnice ne bi li ih usmjerila dosezanju zacrtane ideje - bila to opća dostupnost, otvorenost, uključivost - što ne postoji.

'Uže gledano, na razini nacionalne kinematografije važno je postići suglasnost svih aktera, a da bi se jednako razvijala povezana područja, od recentne produkcije do komplementarnih djelatnosti. S godinama naravno da ima pomaka, ali se u širem kontekstu i dalje minorizira važnost edukacije, očuvanja filmske baštine, pa i osiguranja prostora za smislenu kritiku i analizu, pisanje o filmu izvan akademske sfere. Svi ti elementi tek u koheziji mogu utjecati na promjene statusa i doživljaja filma kao estetski i društveno relevantnog fenomena. Najvažnije je osigurati kontinuitet financiranja, a ne da, kao što je dosad bio slučaj, ovisi o proizvoljnim odlukama i promjenama političkih garnitura', smatra Rosandić.

Marcich pak smatra da je najveći izazov probiti se do publike, ali da nominacije i ovakvi globalni uspjesi svakako pomažu jer se pokazalo da ljudi itekako cijene postignuća i kvalitetu našeg filma.

'Na putu do publike pomaže i filmska pismenost, ali i televizije, streaming servisi i društvene mreže, preko kojih se publici lakše direktno obraćamo', rekao je direktor HAVC-a.

Koprodukcije i suradnje uobičajena su pojava, navodi Rosandić, da bi film uopće mogao biti snimljen i misli da to dobro funkcionira, posebno na regionalnoj razini.

'Strani se angažman u Hrvatskoj međutim promovira kroz dovođenje velikih, najčešće komercijalnih američkih produkcija, čiji je jedini interes jeftina radna snaga i relativno liberalne mogućnosti djelovanja, što se onda negativno reflektira na niz filmskih radnica i radnika i urušavanje radnih uvjeta, o čemu kolege redovito kritički pišu', ističe Rosandić.

Međunarodni uspjeh dokumentarca 'Fiume o morte!'

Ta činjenica, dodaje, u srednjostrujaškim medijima ostaje ispod radara jer se u prvi plan postavljaju neki navodno poznati glumci i glumice koji trče kulisama naših gradova.

'Osim što je apsurdno, nažalost odgovara medijskoj logici potiskivanja iole konkretnih tema i prikrivanja suštinskog iscrpljivanja u ime kapitala, a koji ionako odlazi negdje drugdje', napominje.

Ovih je dana još jedan hrvatski film ostvario zapažen uspjeh - 'Fiume o morte!' Igora Bezinovića, s kojim smo također razgovarali, osvojio je glavnu nagradu na Međunarodnom filmskom festivalu u Rotterdamu, a za njim trenutačno vlada nezapamćen interes, barem u Rijeci kojom se bavi i u kojoj je snimljen u suradnji s građanima.

Rosandić ističe da je generalno medijski manje popraćen, vjerojatno jer je riječ o autorskom dokumentarcu, što je šteta jer je upravo taj segment hrvatskog filma prepoznatljiv i godinama niže uspjehe.

'Umjesto da se kolektivno opterećujemo igranim filmovima, usmjerimo se dokumentarcima jer su pomaci evidentni'

'Dokumentarni film je posljednjih desetak godina najkreativniji, najproduktivniji i kvalitativno najvažniji element naše scene. I film Nebojše Slijepčevića oslanja se na događaj koji je u novinskom članku opisao Boris Dežulović, a u igrani film unosi nešto od referenci na stvarnost, što je metoda s kojom povezujemo dokumentarni film. Bezinovićev dokumentarac fikcionalizira povijesnu temu, angažira glumce i oslanja se na konvencije igranog filma. Ova dva primjera ilustriraju raspon mogućnosti kad se odmaknemo od dominantne struje, štoviše na neki način utiru put nadvladavanju uobičajenih rodovskih klasifikacija, a one sadrže više predrasuda no što definiraju film', kaže Rosandić.

Umjesto da se, dodaje Rosandić, kolektivno opterećujemo dugometražnim igranim filmom koji zbog prirode industrije nikad neće moći konkurirati ekonomski razvijenijim zemljama, resurse i potporu trebali bismo usmjeriti u onaj aspekt u kojem imamo evidentne pomake.