Rijetko kada je cijela književna scena toliko jednoglasna u pohvalama kao u slučaju esejistike Viktora Žmegača. Njegove knjige SMS eseji (2010.) i Filozof igra nogomet (2011.) ne samo da su osvojile sve važne nagrade i dobile, za današnje prilike, rijetko velik medijski prostor, nego se o njima redovito govori s posebnom ozbiljnošću i udivljenošću, bez kritičkog odmaka i bez subjektivnijih tonova u interpretaciji. Bez sumnje, Žmegač je erudit, upućen u široko polje humanističkih znanosti, a njegovi tekstovi o bečkoj secesiji, modernizmu, njemačkoj kulturi, glazbi… vrlo su cijenjeni i u inozemstvu.

Ali, sve to nisu razlozi zbog kojih bi se svaki autorov tekst trebao popratiti s toliko pijeteta i bezrezervnih pohvala. Svaki autoritet, pa i onaj veći od Žmegača, trebao bi se kritički preispitivati i stalno iznova vrednovati. Na takav se način potvrđuje da je umjetničko djelo još živo, intrigantno i poticajno, da je njegova poruka još važna čitateljima i da njegova autora nije snašla tužna sudbina mumificiranja. Naime, prazne pohvale, protokolarno čitanje i tretiranje neke knjige poput relikta dokidaju dinamiku interpretiranja i mogućnost uspostave dijaloga između pisca i čitatelja, što vodi onome najgorem – umrtvljivanju djela.

Europocentrizam

Recepcija najnovije, treće u nizu esejističkih knjiga Viktora Žmegača pod naslovom Europski duh (2012.) već ide tako zacrtanom stazom, pa se nižu pohvalni ali dremljivi kritički osvrti. U slučaju te knjige šteta je tim veća, jer je riječ i o izbjegavanju da se kritički promisli jedna od njezinih ključnih tema – a to je ideja Europe.

Naime, nekoliko eseja iz knjige posvećeni su novom-starom utvrđivanju europskoga kulturnog naslijeđa, dokazivanju njegove nadmoći u odnosu na druga naslijeđa u povijesti „dugog trajanja“ i afirmaciji „europskog duha“. U svojoj sintezi Žmegač Europu prilično idealizira; kao njezino najvažnije očitovanje ističe individualizam, a reprezentativne Europljane nalazi među misliocima poput Kanta ili Pascala i umjetnicima poput Bacha. Premda priznaje da je Europa znala „izvoziti sofisticirane oblike okrutnosti, inkviziciju, svjetske ratove“, slika staroga kontinenta za njega je prevladavajuće blistava. Europa je tu duhovna i kulturna kolijevka svijeta, ona je odredila smjer razvoja, uspostavila demokratske standarde, dovela do znanstvenog napretka i sl., a utopijski predviđa da bi mogla voditi ka ostvarenju Kantova projekta Vječnog mira.

Žmegačev je europocentrizam zapravo starinskog kova i, iako nije izravno utemeljen na imperijalističkom poimanju središta i periferija, velikih i malih nacija, on ipak uključuje stereotipne stavove o europskoj superiornosti u odnosu na druge, uglavnom istočne i južne prostore. Na primjer u tvrdnjama poput ovih: „Mnogi se europski pejzaži doimaju kao umjetnička djela u kojima nema silovitih egzaltacija, znakovitih za azijske i afričke predjele“ ili pak: „Drugi su kontinenti dugo sačuvali hijerarhijske i mitske poretke oprečne individualizmu“ (iz Eseja o neobičnom kontinentu).

Ukratko, Europa je tu kontinent kulturne nadmoći, pri čemu se prešućuje ili minorizira važnost drugih, ne-europskih kultura u općesvjetskoj duhovnoj razmjeni, a zaobilaze se i kulture s tzv. europske margine (poput balkanskih ili istočnoeuropskih). Takav načelno tvrd stav ne priznaje niti hibridnosti, međusobne utjecaje i načine prenošenja znanja i umijeća, pa se nivelira silno zanimljiva povijesna dinamika u odnosima između različitih prostora (npr. u prikazu europskoga kulturnog kontinuiteta autor ne spominje važnu činjenicu da je renesansna Europa upoznala djela najvažnijih antičkih filozofa i znanstvenika zahvaljujući arapskim učenjacima).

Na valu suvremenosti

U eseju Europa na ispitu Žmegač poistovjećuje ideju Europe s Europskom unijom te time podržava zaposjedanje bogatog i složenog europskog naslijeđa od strane jedne državne zajednice. To je i polazište njegove kritike onih koji su negativno komentirali ovogodišnju dodjelu Nobelove nagrade za mir Europskoj uniji, a ta se kritika isključivo svodi na njihovo otpisivanje kao neznalica koji zaslužuju „nedovoljan iz povijesti“.

Treći problematičan aspekt tiče se autorove neosjetljivosti za suvremena zbivanja u Europskoj uniji, od rasta razlika između zemalja članica i neokolonijalne politike moćnih prema siromašnijim, neutjecajnim, uglavnom južnim državama, do silnog nezadovoljstva ali i snage novih društvenih pokreta (oni se u knjizi predstavljaju samo u svojim negativnim pojavnostima poput nemira iz 2011. u Velikoj Britaniji koji su se sveli na pljačkanje robnih kuća i ulično razbijanje).

Misliti Europu danas nije moguće bez da se u to ne uključe suvremena društvena previranjima, upravo zato jer ona nisu samo kabinetsko-politička, nego duboko određuju, pa i podrivaju, starinski koncipiranu ideju Europe i oblikuju strukturu osjećanja našeg „ovdje i sada“. Njemački sociolog Ulrich Beck primjer je kako se može kritički promišljati Europska unija i njezina suvremena politika a da se pri tome afirmiraju neke ideje europskog kozmopolitizma i humanizma. Žmegačevo promišljanje europske društvene stvarnosti daleko je od takve predanosti i analitičnosti.

Razumijevanje književne epohe

Za razliku od eseja na temu Europe, oni u kojima autor piše o osobitostima ili fenomenima književnosti i umjetnosti, mnogo su zanimljiviji i promišljeniji, i u njima dolazi do izražaja umijeće sintetiziranja i filozofskog detektiranja problemskih žarišta. Pisci i umjetnici o kojima piše su reprezentanti europske visoke kulture, mahom modernizma, pa su ti tekstovi također afirmacije apstraktnog „europskog duha“ i obrana europskog individualizma. Ukratko, Žmegač je tu na svome terenu, zajedno s velikim romanopiscima, glazbenim inovatorima, genijalnim slikarima, filozofima koji su ga formirali (poput Adorna), pa značenjsko doigravanje postaje moguće. Očekivano, popularna kultura nije u fokusu autorova zanimanja, dok su jasno povučene granice između tzv. visoke/ozbiljne i niske/trivijalne kulture (iako se one tako izravno ne imenuju).

U tekstu Majstori neidentifikacije tako odlično problematizira današnju opsesiju publike za prepoznavanjem u umjetničkom djelu i potragu za novim junacima iz redova tzv. običnih ljudi, pa u tome nalazi razloge negativnih reakcija i gubitka interesa za Miroslava Krležu. Izniman je i esej Književna retrospektiva dvadesetog stoljeća koji bi zbog jasnoće razmatranja književnih funkcija u pojedinim djelima mogao biti dobra literatura za neki uvodni književni kolegij.

U zadnjem eseju Doba ekstrema autor zastupa stajalište o ekstremima na polju današnje umjetnosti, poput onoga između visoke zahtjevnosti pojedinih djela i niskih čitateljskih očekivanja. Riječ je o apliciranju glasovite Hobsbawmove teze iz njegove istoimene povijesne studije o 20. stoljeću kao dobu ratova, revolucija i ekstremnih društvenih previranja kakva ne poznaje niti jedno ranije povijesno razdoblje.

Sve u svemu, Žmegač kao književni povjesničar ili filozof književnosti mnogo bolje i suptilnije može obuhvatiti i u tekstu ozbiljiti zamišljeni „europski duh“, negoli Žmegač kao sociolog i dijagnostičar opće prakse. Prvi zna prepoznati ekstreme na umjetničkom polju, dok drugi ekstreme na širokom društvenom polju mahom zaobilazi, pa Europu prikazuje kao jednoobraznu, esencijalno pozitivnu kulturno-povijesnu cjelinu.

Viktor Žmegač: Europski duh: Zapisi 2011-2012., Profil, Zagreb, 2012.