Kako danas, 30 godina nakon osnutka, na taj festival i njegov utjecaj na našu sredinu i naše kazalište gleda njegova dugogodišnja ravnateljica Gordana Vnuk, menadžerica zanimljive biografije, koja je uz Eurokaz vodila dva europska teatra - Chapter Arts Centre u Cardiffu i kultno kazalište Kampnagel u Hamburgu - i koja je prva, još u 80-ima, otkrila Zagrebu Jana Fabrea, Rosas, Need Company i La fura dels baus te niz budućih etabliranih kazališnih zvijezda? 

Eurokaz obilježava 30. obljetnicu kazališno-plesnim projektom 'Plac - Cai shichang', koji rade kineske koreografkinje. U najavi se spominje i antropološko istraživanje, agora, postsocijalistički uvjeti i - plac. Možete li objasniti o čemu je riječ?

Da, ovako na prvi pogled niz je to zbunjujućih odrednica. Može li se jednom toponimu - tržnici Dolac - koji u predstavi ima pandan u pekinškoj tržnici, pristupiti drugačije nego vedro i pozitivno s intencijama prema zdravlju i ekologiji, kao bandićevski ponosnoj turističkoj razglednici, koja pridržava purgerski mit o vrijednim kumicama? Ali kad se Eurokaz dohvati takve teme, stvari se moraju pomaknuti negdje drugdje, prema mraku, a nema boljeg mraka od ekonomije i boljeg lijeka protiv tržnih aktivnosti od cinizma. Jer ne veli li stari Marx 'roba je rođena cinična', a i dobri Krleža poručuje iz groba: svako je bogaćenje aktivnost 'Mördera und Falschspielera'. U projektu ima nešto od nepokretnosti antropologije i arheologije agore, ali se brzo prebacuje s mita na tugaljivost postsocijalističkog rasapa društvenosti. Uspoređuje se naše i kinesko, valjda zato da se niti jednom niti drugom ne može dati prednost, čak se naše pomračenje uma i morala čini srcu lagodnije od kineske merkantilističke ozarenosti. A ples koji dokumentarnom materijalu daje vrtoglavost, dok dokumentarni materijal pruža plesu onaj ponekad nedostajući višak razloga, ovdje je u službi spomenutog cinizma. Naime neprozirnost teme placa toliko prelijeva čašu da je cinizam jedan od temeljnih kontrasta, pa i pokušaj sabranog odgovora kriticizmu jednog Zole iz romana 'Trbuh Pariza'.

Kad se danas osvrnete unatrag i pogledate tih 30 godina, jeste li zadovoljni onim što je Eurokaz u tom razdoblju pokazao, postigao ili 'razrušio'? Jeste li očekivali drukčiji slijed događaja?

Zadovoljna sam bilancom Eurokaza, onoliko koliko čovjek može biti zadovoljan svojim životom. Što će reći, nema se pojma je li taj život proživljen sretno, je li se moglo i moralo više, a bogme, moglo se i manje. Trudila sam se, a uz mene se trudilo u prijateljskom i odgovornom tonu i mnogo drugih ljudi. Pristupili smo ideji novog teatra na pošten i predan način, a nešto se i postiglo, iako se to postignuće vrlo brzo u društvenom kontekstu zaboravlja ili zlurado ostavlja po strani. Naravno, na nizove tih zluradosti, recimo, poput Buljanove, koji je bio jedan od teorijskih bojovnika prvih Eurokaza, a posljednjih godina osorno tvrdi da je novi teatar u nas započeo tek sada s njim i njihovim Festivalom svjetskog kazališta, odgovaraš višim prezirom i vjeruješ u pravdu skrivenu u skutima budućnosti. Mislim da je to novo kazalište u to vrijeme doista radikalno mijenjalo europski pejzaž izvedbenih umjetnosti, a Eurokaz je ravnopravno s ozbiljnim zapadnoeuropskim festivalima stvarao platformu za tu novu generaciju umjetnika. Nismo bili u zakašnjenju, kako to obično biva sa zemljama kulturne periferije. Rijedak je to i sretan, gotovo lutrijski trenutak hrvatske kulturne povijesti. Međutim našoj je sredini trebalo puno vremena da prepozna i usvoji estetska postignuća koja su dolazila iz područja tehnologije i znanosti, novih medija, vizualnih umjetnosti, plesa i pokreta.

Možete li se prisjetiti početaka i ispričati kako je te 1987. nastala ideja o pokretanju Eurokaza – Festivala novog kazališta? Gdje se začela i tko je sudjelovao u pokretanju?

Eurokaz je nastao na tradiciji festivala eksperimentalnog kazališta po kojima je Zagreb bio poznat, kao što su IFSK i Dani mladog teatra. I sama sam, kao članica družine Coccolemocco, sudjelovala u organizaciji Dana te već tada stvarala prve međunarodne kontakte. Nakon gašenja tog festivala 1977. godine nastavila sam putovati i gledati predstave te se rodila ideja da se, nakon deset godina informacijske praznine, Zagrebu vrati festival koji bi pokazao sve te uzbudljive predstave koje sam gledala po Europi. Prilika se ukazala s Univerzijadom. Već gotov program koji sam prezentirala Odboru za kulturu prihvaćen je i tako je krenuo prvi Eurokaz. Tu svakako treba spomenuti podršku Centra za kulturnu djelatnost SSO i njegova direktora Mladena Ivekovića koji je pogurnuo sredstva za nastavak festivala.

Je li bilo nerazumijevanja ili čak negativnih reakcija na smione i radikalne predstave koje su gostovale na prvim izdanjima Eurokaza, primjerice nakon nastupa Španjolaca 'La fura dels baus', Jana Fabrea ili 'Rosas'? Kako je reagirao kazališni i kulturni establišment?

Kulturni establišment bio je zgrožen, posebno prvih godina, predstavama koje nikako nije razumio i nije znao što da s njima započne. Umjetnici koji su dolazili na Eurokaz pokazivali su bezobrazno i bezobzirno drugačije kazalište od onoga na koje je navikao hrvatski establišment i kritičari koji su tada, a danas je tek nešto bolje, robovali dramskom tekstu, psihologiji i ilustrativnosti. Godinama se u publici nisu mogli vidjeti naši kazališni profesionalci, glumci i redatelji. Tek pokoji namrgođeni kritičar, kojemu ovo ohlađeno zapostavljanje ideoloških planova predstave, a nisu tada svi bili socijalistički orijentirani kritičari, ali su svi odreda bili ideologizirani, nikako nije išlo u glavu. No publika, većinom intelektualci, likovni umjetnici, arhitekti i nadobudni studenti filozofijskih znanosti, koji nisu dolazili iz ujdurme kazališta, bila je oduševljena, hrlila je na predstave i to je osiguralo dugovječnost festivala.

Po kojim ste kriterijima birali predstave?

Birala sam predstave prema svom unutrašnjem osjećaju i rasporedu, moralu žestine i beskompromisnosti, a on se sretno poklopio ne samo s najsnažnijim intencijama razvoja suvremenog teatra, već je bio u ne tako maloj mjeri i smjerodatan. Nisam trgovala po principu 'ja tebi, ti meni', pod krinkom 'proboja hrvatske kulture u svijet', kako to rade neki drugi festivali i ministarstva, od kulturnih do turističkih. A od hrvatskog teatra pokazivala sam samo ono što je bilo u najvišem europskom rangu. To se, naravno, zlopamti.

Biste li mogli izdvojiti nekoliko po vašem mišljenju najznačajnijih gostovanja ili autora, koji su svojim poetikama i estetikama obilježili Eurokaz, bez obzira radilo se o europskim, azijskim ili latinoameričkim predstavama?

Smatram da je artikulacija određenih teatarskih fenomena poput ikonoklastičkog teatra, postmainstreama, plemenitog diletantizma, vertikalnog multikulturalizma jedno od najvećih postignuća Eurokaza. U tom kontekstu, a napuštajući uspješnice flamanskog vala koji je prebrzo postao mainstream, Eurokaz su obilježila gostovanja Romea Castelluccija i njegove grupe Soc. Raffaello Sanzio, grupe Goat Island, Forced Entertainment, Fanny & Alexander, redatelja kao što su François Tanguy, Philippe Quesne, Angelica Liddell, Nicolas Stemann, koreografa Anne Terese de Keersmaeker i Sashe Waltz. Ne smijemo zaboraviti ni na rane radove Dragana Živadinova, Branka Brezovca, Vite Taufera, Bobe Jelčića i Nataše Rajković te umjetnike izvaneuropskih kultura poput japanske grupe Gekidan Kaitaisha, Williama Kentridgea iz Južnoafričke Republike, Kolumbijca Alvara Restrepa, Libanonca Walida Raada i Kongoanca Faustina Linyekule. Teško mi je izdvojiti pojedina imena jer je na Eurokazu nastupilo preko 300 kazališta iz cijelog svijeta.

Na koji je način redatelj Branko Brezovec zadužio Eurokaz?

Branko Brezovec je moj suradnik otkada se bavim teatrom. Od studenskih dana, kada sam bila članica grupe Coccolemocco, koju je on kao đak 5. gimnazije osnovao sa svojim razredom, i kada sam od njega učila o kazalištu, pa sve do danas, kada promišljamo kazalište i daljnje akcije Eurokaza kao producentske kuće. Eurokaz je dug niz godina pozivanjem njegovih predstava, koje su nastajale u inozemstvu, morao nadoknaditi njegovu odsutnost s hrvatske scene. A ta bi se odsutnost, pogotovo danas, kad on radi sve suzdržanije, ali i sve zadivljujući cerebralnije, trebala pojaviti kao potmula grižnja savjesti hrvatske kulture, slična odsutnosti jednog Nikole Šopa u poeziji ili Božidara Bobana i Nede Bajsić u području glume.

Što mislite, čime je Eurokaz najviše utjecao na domaću scenu, domaće autore i publiku, pa čak i institucionalna kazališta?

Domaća scena je tek zadnjih desetak godina usvojila stilske postupke, ponajviše one koje dolaze iz područja novih tehnologija i drugih medija, karakteristične za novo kazalište, a koje je od svojih početaka promovirao Eurokaz. U našem teatru neke novine dolaze uvijek prekasno, svatko ima svoju komisiju ćudoređa i obzira ponajprije u svojoj glavi, ali kad te novine dođu, onda zasjednu predugo i slavodobitno. Pogotovo je to bljutavo vidjeti u našim žutim institucijama, a tužno kad se to fuliranje nagrađivalo kao u slučaju ZKM-a, u vrijeme mandata Dubravke Vrgoč. Mnogi će mlađi redatelji danas reći da se ne bi bavili kazalištem da nisu gledali predstave na Eurokazu.

Nakon 2013. Eurokaz se pretvara u producentsku kuću i radi predstave poput 'Plaidoyer po pički', 'Pomutnje' ili 'Bife Titanik'. Je li do te reorganizacije došlo zbog manjka dotacija?

Kad smo 2013. festival pretvorili u producentsku kuću, s plemenitim namjerama da novac koji smo do tada investirali u skupa gostovanja upotrijebimo za produkciju, bili smo odmah kažnjeni 50-postotnim smanjenjem sredstava i od Ministarstva i od Grada. Htjeli smo da nas se shvaća cjelovito: nezavisnoj sceni pružiti uvjete za proizvodnju ambicioznih predstava visokih umjetničkih i produkcijskih standarda, ali nam za to nije pružena prilika usprkos detaljnom strateškom planu koji smo podastrli odgovornima. Ono što je u Europi samorazumljivo organizacijski i produkcijski, primjerice institucije poput Kampnagela u Hamburgu, belgijske produkcijske kuće CAMPO, cijeli sistem kuća kulture u Francuskoj..., a i u Hrvatskoj je prije pada socijalizma to bilo moguće, o čemu svjedoče Teatar ITD, Centar za kulturnu djelatnost SSSO te RANS Moša Pijade, ovdje se ne da ili ne želi razumjeti. A financijska smanjenja se i dalje ubrzavaju, redovito svake godine, neumitnom zakonitošću i vjerojatno će ići tako dok ne dođemo do nule. Usprkos tomu, produciramo dva, tri projekta godišnje koje nastojimo napraviti što je bolje moguće i s njima imamo prilične uspjehe. Ne odustajemo. Ali nisu financije Eurokazov glavni problem: nema uvida u dubinu društvenog i kulturnog pada našeg društva u cjelini. A veli Nietzsche, 'teško onom tko pustinju skriva'.

U čemu je problem?

Većina sredstava za kulturu i umjetnost odlazi na hladni pogon institucija. Nema hrabrosti da se promijeni nešto i da se ustroji neka druga, u suvremenosti primjenjenija, organizacijska struktura, kulturni menadžment po kojem radi većina Europe. Ima nekih pomaka nakon osnivanja Zaklade Kultura nova, koja osigurava barem djelomičnu stabilnost umjetničkim organizacijama i udrugama, ali trebalo bi više poraditi na programskim sredstvima.