‘Zasad nije bilo interesa za moje knjige u Hrvatskoj iako ih je moj nakladnik ponudio za prevođenje. Odgovor je bio da Hrvati ne žele da ih se podsjeća na Udbu i taj mračni period povijesti. No shvaćam i da je Hrvatska prilično slabo književno tržište, nešto kao obrnuti Island, na kojemu je svaka treća osoba objavila knjigu i gdje se čita najviše na svijetu', objašnjava Alen Mattich zašto se njegovi romani dosad nisu pojavili na hrvatskom jeziku. Riječ je o trilogiji ‘Zagreb Cowboy’, ‘Killing Pilgrim’ i ‘The Heart of Hell’, romanima u kojima je glavni lik hrvatski špijun Marko della Torre, a koje uspješno objavljuje kanadski House of Anansi.

Mattich je u ovim romanima opisao početak rata u Hrvatskoj i preslagivanja na špijunskoj sceni, inspiriran svojom domovinom i misterijima oko jugoslavenske tajne službe. Udba se često spominje u avanturama Marka della Torrea te je zanimljivo primijetiti kako se jedna od najspominjanijih tema hrvatskog političkog života može upotrijebiti i kao materijal za serijal špijunskih romana.

Alen Mattich rođen je u Zagrebu, no roditelji su mu se u jednom trenutku za vrijeme socijalizma odselili iz Hrvatske, tako da je živio u Libiji, Kanadi i SAD-u. Sada je stacioniran u Londonu, u kojem živi sa suprugom i četvero djece te piše za Wall Street Journal Dow Jones. Mattich je u financijskom novinarstvu proveo 25 godina te se tek u srednjim godinama odlučio iskušati kao romanopisac, a rezultat su špijunski romani na engleskom jeziku u kojima Hrvatska itekako igra važnu ulogu.

Tko je Marko della Torre, glavni lik serijala špijunskih romana koji ste započeli svojim prvijencem ‘Zagreb Cowboy’?

Na početku serijala Della Torre je pravnik koji radi u Udbinoj jedinici za unutarnju kontrolu. Na tu je poziciju došao uspostavljanjem tog odjela sredinom 1980-ih, kada je jugoslavenska skupština odlučila preuzeti veći nadzor nad tajnom policijom koja je sve manje odgovarala za svoj rad. Della Torreova uloga je istraživati Udbin program likvidacija te osigurati to da se ubojstva odvijaju unutar okvira tada važećih zakona, a ne na crno. No kako serijal napreduje i Udba biva protjerana iz Hrvatske, on ostaje usisan u nove hrvatske tajne službe.

Što vas je privuklo Zagrebu 1991. kao mjestu radnje? Kako ste prikazali fikcionalni Zagreb u romanu koji se po njemu djelomice zove - ‘Zagreb Cowboy’?

Zagreba iz ranih devedesetih sjećam se kao elegantnog grada koji se mučio pod oblakom nesigurnosti, sve većeg siromaštva i, ponajviše, sve većeg straha. Straha od jugoslavenskih institucija koje su još imale moć nad određenim dijelovima društva. Bio je tu i strah od nadolazećeg rata, no istovremeno je to vrijeme u kojemu su se počeli rađati otpor i prkos.

Napisali ste tri romana o Marku della Torreu - ‘Zagreb Cowboy’, ‘Killing Pilgrim’ i ‘The Heart of Hell’. Jeste li ih isplanirali unaprijed i postoji li kraj pričama o Della Torreu?

Nisam imao nikakav plan kad sam počeo pisati knjige. Počeo sam zapravo pisati o dvojici agenata KGB-a u Moskvi u vrijeme pada Berlinskog zida. Napisao sam nekoliko poglavlja kada sam odlučio s najstarijom kćerkom - koja je imala školski raspust - posjetiti roditelje u Zagrebu. Bio je siječanj i grad je bio nabijen posebnom atmosferom. Sjećam se ljuljanja starih ugašenih uljanica na vjetru na Gornjem gradu, snijega koji je pokrio grad, zvuka tramvaja u daljini. Tada sam pomislio kako bi Zagreb bio prelijepa i savršena lokacija za mjesto radnje špijunskog romana. Što sam više razmišljao o tome, to sam sve više osjećao da nema smisla pisati o agentima KGB-a u Moskvi, inače grada koji slabo poznajem, te sam tih nekoliko prvih poglavlja preradio i prebacio u Zagreb. Knjiga je odjednom počela teći.

Prilično sam brzo pronašao nakladnika, kanadsku izdavačku kuću Anansi, koji mi je ponudio ugovor za dvije knjige, pa sam napisao i drugu knjigu. Tijekom tog procesa shvatio sam da ne mogu zatvoriti cijelu priču pa je tako nastala trilogija. Trenutno ima potencijala za još romana o Della Torreu - ostavio sam namjerno otvorena vrata na kraju treće knjige - no zasad nemam planova za pisanje. Romani su objavljeni u Kanadi i SAD-u i dobili su dosta dobre kritike, a i prodaju se dobro. Moguće je da ću se jednom vratiti serijalu.

S obzirom na to da pišete na engleskom jeziku, je li vas brinulo koliko će američkim i kanadskim čitateljima biti zanimljivi ratovi raspada Jugoslavije kao tema? Koliko ste lokalne povijesti morali objašnjavati u knjigama?

Uvijek sam bio svjestan da bi bivša Jugoslavija mogla biti previše… ne bih rekao egzotična, nego strana ili zastrašujuća za čitatelje. Većina ljudi na Zapadu ima tek maglovita sjećanja o Jugoslaviji. Vjerojatno ih zbunjuju različite nacionalnosti i stara suparništva. Dodatna su komplikacija imena s kvačicama, koja govornici engleskog jezika teško izgovaraju i pamte. Zato sam glavnog lika nazvao Marko della Torre - on je zapravo iz Istre, a tamo ima ljudi s talijanskim prezimenima. Della Torre je ime koje se lako pamti.

U svakom slučaju, morao sam objašnjavati povijest i odnose, ali sam se trudio ne biti previše didaktičan. Pozadina rata i uloga Udbe u jugoslavenskom društvu traže posebna objašnjenja. Neki su mi se čitatelji javili sa zahvalom da im je sada jasnije što se dogodilo pri raspadu Jugoslavije.

U vašim romanima ima mnogo intriga i politike. Jeste li se poslužili iskustvima iz novinarske karijere?

Bio sam novinar jako dugo, četvrt stoljeća, no rijetko sam pisao baš o politici. Većinom sam pratio ekonomske i financijske teme. Iako je istina to da je makroekonomija često politički obilježena, moj fokus su bila tržišta. Sve u svemu, nisam se baš puno služio iskustvima iz novinarstva dok sam smišljao zaplete romana.

Kako je pisati špijunski triler koji je smješten u doba prije pojave interneta i mobitela? Je li izostanak takvih sredstava komunikacije olakšavajući za smišljanje peripetija?

Da, nepostojanje mobitela smišljanje zapleta čini lakšim. Mnogi trileri smješteni u sadašnjost muče se se time što bi bilo dovoljno nekoga guglati ili nazvati mobitelom pa da se rasplete cijela priča. U ranim 1990-ima u Jugoslaviji telefonska mreža bila je često nefunkcionalna. U ruralnim kućanstvima često i nije bilo telefona, informacija je stoga bila vrijedna roba, a i osnovne činjenice su znali samo neki birokrati i specijalisti određenih područja.

Udba u hrvatskoj popularnoj mašti ima dosta istaknutu ulogu te mnogi smatraju da je jugoslavenska tajna služba preživjela slom režima te da i dalje vrši kontrolu nad hrvatskom političkom scenom. Kako ste prikazali Udbu u svojim romanima?

Nastojim pokazati koliko je duboko Udba prodrla u društvo, kako su se ljudi plašili glasno izgovarati taj naziv. No, kao i Domovinski rat, i Udba je u pozadini priče, s obzirom da su u prvom planu istrage Marka della Torrea, no jasno ukazujem na to da su stare metode rada zagadile i institucije nove hrvatske države. Treba dugo vremena u bilo kojem društvu za oslobađanje od organizacija te vrste jer one mutiraju i prilagode se, a šire se kao rak društva.

Rođeni ste u Zagrebu, no živjeli ste diljem svijeta. Posjećujete li redovito Hrvatsku?

Moji su se roditelji vratili u Zagreb nakon što je otac otišao u mirovinu te pokušavam jednom-dvaput godišnje posjetiti ih. Nekad organiziramo i veliko obiteljsko okupljanje s obzirom da jedna sestra i njezina obitelj žive u SAD-u, a druga je na Tajlandu. Ja sam pak smješten u Londonu, avionski odlično povezan s cijelim svijetom, no kako imam četvero djece, od kojih su troje još tinejdžeri, nije lako organizirati velika obiteljska okupljanja. Ponekad me uhvati nostalgija za rodnim selom moje majke, koja je iz okolice Samobora, dok je otac iz središnje Istre. Donekle su i ta osjećanja za zavičaj izražena u mojim knjigama te se nadam da dobro opisuju krajolike i ljude koji su mi iznimno dragi.