Hrvoje Turković se u toj knjizi, kako stoji u najavama, neprestano borio protiv intervencija političara u film, koji su smatrali posve legitimnim arbitrirati u stvarima kulture, ali i protiv ponašanja ponekih kulturnjaka, kritičara, novinara, ili umjetnika koji su prihvaćali tu logiku političke intervencije na štetu svoje djelatnosti. Kako je istaknuto nedavno na promociji knjige održanoj u sklopu Zagreb Book Festivala, Turković je u tim napisima uvijek detaljno argumentirao svoje teze, u kojima je delegitimizirao političarsku logiku u kulturi, pokušavajući upozoriti na njezine pogubne posljedice te razobličiti koristoljubivo pristajanje kulturnjaka uz tu logiku.

Knjiga sadrži vaše polemičke tekstove koje ste objavljivali tijekom 30 godina u raznim novinama. Što vas je najviše motiviralo na pisanje polemika i po kojim ste kriterijima napravili izbor tekstova?

Tijekom tog razdoblja bio sam redoviti suradnik ili urednik u raznim novinama, od studentskih listova, preko časopisa Vijenac u '90-ima do dnevnih listova, primjerice, objavljivao sam u Slobodnoj Dalmaciji. Pišući o filmu htio sam utjecati na kulturnu politiku, odnosno, ukazivati na to koje bi filmove trebalo stimulirati, a koje ne bi te na neki način kontrolirati državne institucije poput Fonda za kinematografiju, koji je omogućavao opstanak filmova. Međutim, u ranom razdoblju socijalističke Jugoslavije, kao i u prvim godinama neovisne Hrvatske, filmovi su se selektirali prema ideološkom kriteriju vladajuće garniture. Tako se utjecalo na financiranje filmova, a prednost su imali oni autori koji su promicali vladajuću ideologiju. Ja sam u svojim tekstovima uvijek upozoravao da ne treba političkim kriterijima utjecati na izbor filmova nego da se filmovi trebaju birati, odnosno favorizirati ili defavorizirati prema estetskim kriterijima. Kako se u tim polemikama politika uvijek pokazala kao batina koja je htjela dovesti u red filmski i kulturni narod, onda je iz toga proizašao naziv knjige 'Politikom po kulturi'. Dakle, politika kao batina koja lupa po kulturi.

Hrvoje Turković je 2011. dobio nagradu 'Vladimir Nazor' za životno djelo, koju mu je uručio Milivoj Solar

Zbog svojih tekstova našli ste se i u čuvenoj 'Bijeloj knjizi' Stipe Šuvara, a tadašnji partijski ideolog Josip Vrhovac nazvao vas je anarholiberalom, što je u ono vrijeme bila diskvalifikacija. Čime ste to zaslužili?

Minulim radom. Naime, u to vrijeme sustavno se napadao 'crni film', koji su radili pretežno srpski redatelja premda je bilo i hrvatskih autora. Prigovaralo im se da prikazuju socijalističku stvarnost kao vrlo lošu i depresivnu gdje je ideologija samo štetni faktor života. Logično, takvi filmovi nisu bili poželjni. Njihovi autori su se stalno prozivali i pokušavao se smanjiti njihov utjecaj na društvo. To prozivanje je trajalo od 1969. do 1974., kad su neki autori završili na sudu, drugima je blokiran rad na filmu, a treći su žigosani kao nepoćudni. Budući da sam ja branio 'crni film' i napadao takve političke napade, svrstan sam u anarholiberale, ali ne javno nego u nekim internim partijskim materijalima. U Šuvarovoj knjizi našao sam se kao autor koji promiče ideje koje nisu socijalističke i koje unose anarhiju u tu sređenu ideološku vizuru.

Vaši tekstovi o 'Lisicama' Krste Papića također su bili sporni. Što se zapravo dogodilo?

Bio sam na beogradskom Festivalu dokumentarnog filma. U to vrijeme pojavio se u beogradskoj štampi niz napisa u kojima su se napadale Papićeve 'Lisice' kao kominformski film. Naime, smetalo im je što je u filmu prikazano hapšenje jakih partijskih kadrova, koji su bili za staljinistički model. Primjerice, kad moćan Partijac dolazi na vjenčanje i tamo siluje mladu, dolaze udbaši i uhapse ga jer je bio za Kominform i Staljina. 'Lisicama' se spočitavalo da prikazuju tadašnji socijalistički sustav kao represivni, pokazujući da se ljudi hapse i odvode u nepoznatom smjeru. Također, smatralo se da su 'Lisice' hrvatski 'crni film' što je bilo posebno važno jer je tada zagrebačka sredina optuživala beogradsku da je 'crni film' isključivo njihov patent. Tada sam napisao tekst, objavljen u Studentskom listu, u kojem sam pobrojao te napade. Zanimljivo je da sam taj tekst, zajedno s mojim komentarom, kasnije ponovno objavio u Slobodnoj Dalmaciji kao svoju reakciju na Papićev napad u kojem me je on optužio da sam radio za Beograd i zalagao se za ukidanje hrvatskog filma. Tada sam izvukao taj svoj stari tekst jer sam Papiću htio pokazati da sam ga branio.

U '90-ima je snimljeno puno filmova koji su promovirali domoljublje, nacionalizam. Kako iz perspektive filmologa i kritičara gledate na to razdoblje hrvatskog filma?

Već tada su kritičari na te filmove reagirali vrlo negativno. Dakle, bez obzira na to što su ti filmovi bili politički favorizirani, bili su jako kritizirani i nisu bili dobrodošli. Situacije je bila čista: većina kritičara se složila da su to ništavna djela i taj period hrvatske kinematografije smatran je iznimno lošim. Također, Tuđmanova politika, koja je omogućila financiranje tih filmova, smatrala se velikom greškom. No u tom razdoblju postojao je drugi problem. Naime, tada se preko televizije pokušavalo utjecati na podjelu Hrvatske, favorizirajući 'prave' Hrvate koji podržavaju HDZ, Tuđmana i istinu o Hrvatskoj i otpisujući ostale, koji nisu glasali za Tuđmana, a bilo ih je oko 40 posto, kao nehrvate. I svaka kritika vlasti i te podjele, kao i Domovinskog rata, koji se nije tretirao samo kao čisti, obrambeni rat, nego da je imao i mnoge prljavosti, koje su tolerirane i prikrivane, činilo je tu situaciju represivnom i totalitarnom. Tko god se usudio nešto prigovoriti ili upozoriti bio je proglašen nehrvatom, antihrvatom i neprijateljem. Ta me atmosfera tjerala da analiziram te pokušaje unificiranja kulture prema mjeri domoljublja i idealne projekcije Hrvatske, koja je loše funkcionirala u stvarnosti.

Iz tog razdoblja datira i film 'Četverored' Jakova Sedlara, koji je nedavno u Hrvatskoj prikazao film 'Jasenovac – istina', izazvavši osudu dijela javnosti. Čak je odvjetnik Veljko Miljević izjavio da, ako se dokaže da su neke teze i dokumenti u filmu falsificirani, primjerice, naslovnica Vjesnika i dva pisma Pavelića Budaku, onda je to krivično djelo. Koji je vaš stav o tome?

Nisam vidio taj film o Jasenovcu. Njegov 'Četverored' je bijedan film, trapavo rađen, kao što je većina njegovih filmova, i ubraja se u red onih filmova koji su zbog ideološke potke svi kritičari kritizirali. Naime, u to vrijeme, nakon rata, situacija je bila drukčija nego u socijalizmu, postojala je opozicija, izlazio je Feral Tribune i postojala je mogućnost kritiziranja službene politike što se u '70-ima nije moglo ni zamisliti. Dakle, ti domoljubni filmovi nisu prolazili bez kritike i nitko nije bio s njima zadovoljan, osim možda Tuđmana. A što se tiče Sedlarovog filma o Jasenovcu, mogu reći da, ako je to zaista falsifikat, onda je to totalna sramota. Također, političari bi prije dolaska na premijere takvih filmova koji imaju dvojbenu temu i mogu izazvati kontroverze, trebali unaprijed pogledati film i provjeriti činjenice, i tek onda svojim dolaskom podržati film. To pogotovo vrijedi za ministra kulture koji je povjesničar. Ovako se od premijere tog filma napravio politički spektakl, a moguće je da se naknadno ustanovi kako se vjerojatno radi o falsifikatima. To je dosta sramotno, pogotovo kada se takvi filmovi tretiraju kao paradigma. Ja sam se u svojim tekstovima uporno borio protiv toga da se neki filmovi učine paradigmatskima i da se svi ostali moraju snimati prema tom uzoru. To sam radio primjerice u slučaju 'Neretve' i 'Okupacije u 26 slika', protestirajući protiv takvih filmova, koji su dobivali unisonu podršku i političara i dominantnih kritičara u dnevnim novinama. Uvijek sam se tome suprotstavljao, pogotovo ako su to bila slabašna djela, kao recimo 'Vrijeme za' ili 'Četverored'. Politika to ne bi smjela raditi.

Što mislite koliko ste svojim polemičkim tekstovima tijekom tih 30 godina uspjeli utjecati na kulturnu politiku? I koliko današnji polemičari i kritičari to uspijevaju?

Nikako i ništa. Ti tekstovi bili su više pitanje duhovne i mentalne higijene, da ljudi vide da se mogu izreći kritike, da se politici upute artikulirane primjedbe i da se tako stvori barem na razini javnog mnijenja stanovita diferencijacija i širina mogućih reakcija. No pravog utjecaja nisu imali.