Hans Peter Dahl i Anna Sophia Bonnema stari su znanci Eurokaza na kojemu su, između ostalog, nastupili prije 11 godina happeningom 'Made in Heaven'. Znajući da, osim u samostalnim projektima, nastupaju i u predstavama slavnog Jana Lauwersa i njegove Needcompany, koji su i producentski podržali 'Baladu o Ricky i Ronnyju', očekivanja gledatelja su bila velika no, pokazalo se, i prevelika.

Dahl i Bonnema se u 'Baladi' kroz svoja alter ega Ronnyja i Ricky pokušavaju iščupati iz ralja životnih turobnosti koje započinju svakodnevnim nezadovoljstvima vezanim uz izgubljenu torbu i kremu koja iznevjerava dana obećanja, da bi se razvile u problemska pitanja seksualne, potom roditeljske prirode te dotaknule zid ključnim egzistencijalnim pitanjem – živjeti na rubu očaja ili preskočiti rub, odnosno poletjeti s nebodera te postati 'ljudski snijeg' i nakratko lebdjeti do nezaobilaznog pada u ponore.

Tek naizgled tipična ljudska priča pomaknuta je u prostore seksualne rubnosti kroz Rickyno zavođenje u premalenoj seksi opravi koja pobuđuje Lolitu u njoj i Ronnyjeva paradiranja u štiklama s mrežastom čarapom na glavi, te poetske apstrakcije kroz konkretizirani duh ružnog djeteta iz sna. Dodatni pomak je i ključan – cijela priča ispričana je kroz pjesmu.

'Balada' je, ustvari, sto minuta (pre)duga pop opera koja se na makroplanu protiv životnih turobnosti bori njihovom oprekom pjesmom, a oprečnost progovara i na mikroplanu. Tako scenske napetosti Dahl i Bonnema oblikuju kroz izraznu monotoniju koja nastaje kao spoj melankolije i ravnodušnosti.

Izabravši operu kao temelj, autori su u velikoj mjeri preuzeli i njezinu scensku statičnost, pridodavši joj minimaliziranu mimiku i gestu što je, uz pjevanje utišanom emocijom, dodatno umrtvilo scensko zbivanje. Iako je ta monotonija odlično kontrirala sadržajnom sloju kroz elemente parodije i ironije u susretu pjevanja kao visokog auditivnog izraza i oprečnog mu sadržaja te je vrlo dobro opisala današnje stanje duha koji se, usprkos svakodnevnim egzistencijalnim šamarima, životno dosađuje, nije uspjela pobjeći od najopasnijeg kazališnog neprijatelja – scenske dosade.

Bez obzira na kritiku, Dahl i Bonnema bili su pjevački vrlo precizni i točni te vrlo izražajnih, iako rijetkih, glumačkih gesti koje bi, da su im dali više prostora, dobrim dijelom  razbile auditivnu monotoniju. No vrhunski scenski zavodnici i šarmeri kao da su svjesno utišali vlastite adute da bi dodatno umrtvili izraz i time kontrirali životnim živostima. Rezultat je, nažalost, tek odlična ideja, odnosno eksperiment koji je otvarao velike mogućnosti, ali je pokleknuo u pretjeranoj dosljednosti.

Sama glazba kretala se od elektropopa do avangardnih i psihodeličnih izričaja koji svojim ritmom ipak nisu uspjeli naglašenije izmijeniti vrlo dosljedno pjevačko tkivo predstave.

Ovogodišnji Eurokaz zatvara predstava 'Bespredmetno', francuske Compagne 111 i Auréliena Boryja, projekt o susretu čovjeka i robota, koja će biti izvedena u subotu i nedjelju u MSU s početkom u 20 sati.