Na predavanju akademkinje Vide Demarin u MSU-u tražila se stolica više. Šaroliku publiku koja je došla naučiti nešto o 'Mozgu i kreativnosti' činili su studenti medicine, od kojih je nekima ovo bio prvi dolazak u Muzej suvremene umjetnosti, kolege neuropsihijatrice Demarin, ali i suvremeni hrvatski umjetnici poput Siniše Labrovića i Marijana Crtalića. Jedne je možda više zanimao mozak, a druge umjetnost, no akademkinja Demarin u svom 45-minutnom izlaganju suvereno je vladala temom kombinirajući priče o slavnim umjetnicima, napose slikarima i skladateljima te specifičnostima funkcioniranja mozga kada je suočen s podražajem umjetnosti ili pak potaknut na kreativnost.

Akademkinja Vida Demarin svoj je stručni i znanstveni rad posvetila upravo istraživanjima funkcija mozga, najvažnijeg organa u ljudskom tijelu. Istraživanje mozga danas je jedno od najzastupljenijih područja znanstvenog istraživanja uopće i nastavlja se velikom brzinom zbog sve veće dostupnosti neinvazivnog snimanja moždane aktivnosti uz pomoć funkcionalne magnetske rezonance.

Pomoću neuroimidžinga Demarin je tako objasnila da je muzika toliko kompleksna pojava da ne postoji samo jedan centar u mozgu koji je doživljava, nego se aktivira više različitih zona u mozgu, primjerice jedna za ritam, druga za melodiju itd. Istraživanja su pak pokazala da slušanje muzike ima itekako pozitivan utjecaj na bolesnike i njihov oporavak pa se u neurologiji odavno govori o tzv. Mozartovu učinku (Mozart Effectu). Riječ je o tome da muzika Wolfganga Amadeusa ima posebnu unutarnju arhitekturu i harmoniju koja blagotvorno utiče na raspoloženje slušatelja pa je sustavno zabilježeno da se bolesnici kojima se redovito pušta Mozarta brže oporavljaju. Ljekovita je i Chopinova muzika, naročito kao lijek protiv nesanice.

No, naglasila je Demarin, najbolji se rezultati postižu kada se bolesniku pušta muzika koju voli i koja budi dobre uspomene, uz napomenu kako neki žanrovi techno muzike mogu izazvati oštećenje sluha i napade epilepsije. Nije sva umjetnost ljekovita, čini se.

Kada je pak riječ o vezi mozga s percepcijom likovne umjetnosti, akademkinja Demarin navela je nekoliko primjera slikara koji su doživjeli moždani udar ili neki dugu neurološku bolest. Kod moždanog udara bitno se razlikuju oštećenja lijeve ili desne moždane hemisfera pa je tako slikar kojemu je bila oduzeta desna strana tijela, naučio slikati s lijevom rukom, što je pak bitno promijenilo njegovo slikarstvo koje je postalo puno apstraktnije zbog aktivacije desne moždane hemisfere.

Neki likovni umjetnici patili su od neuroloških poremećaja, napomenula je Demarin i navela kao primjere grčko-talijanskog slikara i osnivača metafizičke škole slikarstva Giorgija de Chirica koji je imao migrenu, a možda i epilepsiju te poznatog španjolskog slikara Francisca Goyu koji je zbog imunološkog poremećaja gotovo potpuno oglušio i oslabio mu je i vid, dok je Vincent van Gogh imao epilepsiju temporalnog režnja i bipolarni poremećaj.

Na kraju predavanja dr. Vida Demarin pohvalila je izložbu Petera Koglera opisavši ga kao umjetnika opsjednutog funkcioniranjem mozga.