Dez Skinn, osnivač časopisa Warrior, zamolio je Lloyda da mu napravi novog šund lika zbog uspjeha Ravena. S Alan Mooreom je surađivao na nekoliko brojeva Doctora Whoa, te su zajedno odlučili za Warrior napraviti 'O za Osvetu'. Kada je časopis Warrior propao, strip je otkupio DC, te ga izdao u boji, nakon čega je postigao veliku popularnost. Strip je kasnije adaptiran u film, no Alan Moore se odrekao autorskih prava i sudjelovanja u izradi filma, te je tako samo Lloyd potpisan kao crtač i autor u filmu, koji je postigao veliki uspjeh. Osim Moorea, Lloyd je surađivao s cijelim nizom poznatih scenarista te generacije, poput Grant Morrisona i Jamie Delanoa na 'Hellblazeru', Garth Ennisa na 'War Storyu' i Warren Ellisa na 'Global Frequencyju'.

Nakon predavanja i potpisivanja autograma brojnim obožavateljima na strip konvenciji, razgovarali smo sa slavnim umjetnikom o samim počecima bavljenja stripom, idejama koje ga okupiraju te o njegovom novom, pionirskom projektu u izdavaštvu, digitalnom strip magazinu Aces Weekly u kojem okuplja autore diljem svijeta.

Kako je izgledao vaš prvi susret sa stripom i što vas je potaklo na rad u devetoj umjetnosti?

Kad sam imao 12 godina, naišao sam na nevjerojatan strip 'Wrath of the Gods', koji me zbilja inspirirao i do danas ostao najbolja stvar koju sam ikada pročitao. Strip je bio objavljen u magazinu zvanom Boy's World, crtao ga je britanski ilustrator Ronald Embleton. To je bilo toliko fantastično nacrtano, da je svaki tjedan predstavljao novu avanturu dok sam čekao da izađe nastavak. Počeo sam povremeno crtao stripove u srednjoj školi, kupovao sam različite stripove i naišao na radove Stevea Ditkoa, koautora na serijalu Spiderman. On je uspijevao svojim stilom crtanja stvoriti nevjerojatnu atmosferu i bio je druga osoba koja me nadahnula da se bavim stripovima. Nakon školovanja dugo sam crtao reklame, a u slobodno vrijeme i na stankama za ručak, crtao sam vlastite stripove. Nakon toga sam radio ilustracije i svaštario nekoliko godina, što je bilo korisno da izbrusim svoje vještine. Moj prvi pravi profesionalni proboj u svijetu stripa dogodio se 1977. godine kad sam nacrtao skice za izdavača koji je radio za TV serijal 'Loganov bijeg'. Od tada sam počeo dobivati brojne ponude od drugih izdavača i sve se okrenulo u smjeru stripa.

Urednik koji je surađivao sa mnom na realizaciji Night Ravena, napustio je Marvel, osnovao je svoju izdavačku kuću i htio je sličan lik i priču sličnog sadržaja te me angažirao da radim na stripu 'O za Osvetu'. Upoznao me se s briljantnim i neponovljivim piscem Alanom Mooreom, sjeli smo, porazgovarali i osmislili priču koju smo kasnije mjesecima razrađivali i dorađivali.

Alan Moore na glasu je kao osobenjak, je li suradnja s njim bila kaotična?

Sva ta priča o njegovoj ekscentričnosti samo je dio izmišljenog lika koji sam Moore predstavlja publici. To je sve odnedavna popularno. Kad sam ja radio s njim, bio je u biznisu samo dvije godine i bio je potpuno prizemljen i običan tip. Naravno, usto što je bio 'običan', bio je i genijalan scenarist s originalnim idejama. Odlazio je na konvencije i bio hipi, kao i svi ostali u to doba. Prestao je odlaziti na strip konvencije kad je oko njega nastala tolika histerija da su ga obožavatelji počeli slijediti i proganjati na WC-u preklinjući ga za autogram dok je obavljao nuždu. Tada mi je priznao da mu je sve to postalo nepodnošljivo. Nije mogao više normalno funkcionirati zbog svoje popularnosti. Isto tako, on zbilja ne voli putovati, zato ne obilazi festivale. On je oduvijek bio karakter veći od života ali kad smo radili zajedno nije bilo nikakvih naznaka neobičnosti u suradnji, bio je vrlo discipliniran i jako sam uživao radeći s njim. Radili smo šest do osam stranica mjesečno, što nam je davalo puno vremena za razmišljanje i eksperimentiranje. Također, bili smo inspirirani istim knjigama i filmovima, pa smo se našli na toj razini.

Obožavali smo seriju 'The Prisoner' (SF špijunska serija autora Patricka McGoohana, koja je zbog atmosfere orvelovske paranoje i korištenja elemenata kontrakulture stekla kultni status), bez koje ne bi bilo ni stripa 'O za Osvetu', koji je iz tog serijala izvukao bit poruke o rušenju postojećeg društvenog uređenja. Zatim: 'Fahrenheit 451', Orwellova '1984', knjige Harlana Ellisona, Raya Bradburya... Obožavam SF, fantasy i horror, to su bile moje opsesivne teme. Kod kuće čuvam veliku kolekciju knjiga, filmova i stripova tih žanrova. Nažalost, danas ne stižem čitati više gotovo ništa.

Je li vam rad na grafičkoj noveli 'O za Osvetu' dao prigodu za uvođenje inovativnih postupaka i ideja?

Kad sam crtao 'O za Osvetu' imao sam potpunu kontrolu nad kreativnim procesom. Prije toga, sav moj rad tijekom 80-ih bio je naručen. Zbog izdavača i urednika koji nije imao dovoljno sredstava da nas podupire, dobili smo potpunu slobodu za rad na stripu. Upravo zbog toga dobio sam jedinstvenu priliku izraziti se u umjetnosti na način koji mi prije nije bio dozvoljen. Primjerice, uvijek sam bio zainteresiran kako razbiti brojne predrasude koje postoje o stripovima: mnogi misle da je to samo za djecu, da to nije umjetnost, najčešći opis je 'poluknjiževnost za nepismene'. To je oslikavalo najčešća razmišljanja o stripu kao umjetnosti. Želio sam odmaknuti čitatelje od tih ideja. Velik dio predrasuda bio je povezan sa zvučnim efektima. Alan Moore i ja na početku smo se složili da neće biti zvučnih efekata poput wham ili kaboom. A druga stvar je bila uklanjanje oblačića misli iznad glava likova. Oni su predstavljali arteficijalnost i mnogi ljudi su to doživljavali glupim. Riješili smo se i toga, a opisi su nam poslužili kao zamjena za oblačiće misli koje je Alan prikazivao više u formi toka svijesti. Želio sam zadržati jasnu narativnu liniju a opet razigrati crtež, približiti ga filmskom pričanju sadržaja. Stil sam prilagodio tjeskobnom i beznadnom tonu priče o totalitarnom režimu.

Kako ste reagirali nakon što je grupa hakera-aktivista pod zajedničkim imenom Anonymous iskoristila masku buntovnika Guya Fawkesa iz 'O za Osvetu' kao svoj zaštitni znak djelovanja?

Jako sam zadovoljan što je grupa Anonymous preuzela naš lik kao simbol svoje borbe. Sjajna stvar vezana uz tu masku je što predstavlja otpor represiji. Nema konkretne političke filozofije iza toga osim samog ustajanja protiv tiranije. Pokret Occupy, hakeri Anonymous i korištenje maske u antiscijentološkim prosvjedima, jako me veselilo.

Nakon što sam prvi put pogledao film bio sam ugodno iznenađen. To je slična priča ali druga verzija, drago mi je da je uz sve zahtjeve Hollywooda, dakle toliko uloženih milijuna i potpuno drugačiju ciljanu publiku, ispao pristojan uradak. Iskreno, bojao sam se rezultata kad su mi braća Wachowski pokazali svoj scenarij, pitao sam ih jesu li zainteresirani za moje mišljenje. Iako su rekli da jesu, znao sam da ne mogu ništa promijeniti u konačnici. Sugerirao sam im da izmjene neke stranputice i slijepe ulice u scenariju, što su učinili, ali nikakve radikalne izmjene u njihovoj prilagođenoj verziji nisu se dogodile. Odabiru glumaca nisam imao prigovore. Čudno je vidjeti kako likovi kojima ste posvetili toliko pažnje izgledaju oživljeni, na velikom ekranu.

Mislite li da su holivudske ekranizacije naštetile stripu kao mediju te dovele do pretjeranog pojednostavljivanja i svođenja na banalno ispraznu akcijsku šablonu?

Ako ste obožavatelj lika Thora, nećete se buniti što je Hollywood učino od Thora ili ostalih srodnih superheroja, ionako su izdavači stalno mijenjali izgleda svojih likova, pa nema velike razlike u percepciji. Supermen i Spiderman su već toliko puta iskorišteni u TV serijama i filmovima, izlizani su do krajnjih granica. Mrzim stripove o superherojima. Odrastao sam čitajući rane radove o Fantastičnoj četvorci i Spidermanu i uživao sam u njima. Tada. Ali osjećam prezir prema superherojima zato što su preuzeli medij. Kad ljudi pomisle na strip, pomisle na superheroje. Ogroman potencijal jednog medija reduciran je na jedan segment. Industrija se nikad nije htjela proširiti, Marvel i DC Comics, stalno vrte iste priče. Uz sve te prihode, nikad nisu napravili ništa novo, proširili horizonte, samo igraju na sigurno i masovnu proizvodnju.

Kakva je situacija na alternativnoj strip sceni u Engleskoj?

U Britaniji imamo dugu tradiciju undergorund stripova, a izdavač Knockabout comics, najistaknutiji je u tom polju. Stripovi na internetu sad preuzimaju alternativnu scenu i zaobilaze izdavače. Ne postoji ništa globalno povezano u smislu prezentacije i proboja na mainstream tržište. Izdavači nikad nisu imali povjerenja u eksperimentalne autore. Nisu nikad ulagali u njih. Postoji i '2000 AD', tjedni SF magazin preko kojeg su se proslavili brojni autori, Neil Gaiman, Bryan Talbot, Grant Morrison...to je jedini kreativni strip magazin izvan mainstreama, koji je opstao u Engleskoj. Svi ostali underground potencijali preselili su u Ameriku. Tijekom 80-ih, kad engleski izdavači još nisu poklanjali pozornost mladim talentima, svi su se oni odselili. Ono što je mogla biti kreativna i pokretačka snaga britanske strip industrije, nestalo je, ne postoji više. Ostaje nam samo utješna misao, da čak i ako objavljuju u Americi, i dalje su to engleski autori.

Čini se da u vašem opusu prevladavaju priče o distopijskim, tjeskobnim vizijama budućnosti, no je li to nešto čemu prirodno težite kad tražite priču ili je samo koincidencija? Kako iznova pronaći svjež i originalan pristup sadržaju i crtežu?

Najvažnije je uživati. Koristim se različitim alatima za ilustriranje, uvijek sam birao drugačiji stil za drugačiju priču. Gvaš tehnika u pričama o duhovima dala je ugodan, snažan i pomalo sablastan osjećaj; ako crtam nešto lakše, koristim se drugačijom tehnikom. Digitalizacijom medija, sve se otvorilo, danas se možete koristiti čime god hoćete. A što se tiče odabira sadržaja, točno, imam mračnu maštu i privlače me depresivnije priče kao i dramatični konflikti. Volim dramu i akciju, što ne znači da ne mogu raditi i druge žanrove, i u njima sam se okušao.

Koje su pozitivne, a koje negativne strane bavljenja stripom?

Najizazovnije je vrijeme i intenzitet zadanih rokova. Crtanje je nagrađujuće samo po sebi, to mi dolazi spontano, nikad nisam proučavao ili studirao kako nešto nacrtati. U osnovi, volim pričati priče, čak i kad imam zadani scenarij. Naravno, najbolje se izražavam kad djelujem kao kompletan autor, kao u grafičkoj noveli 'Kickback', gdje sam se mogao potpuno izraziti i raditi što god želim.

Brojni crtači ne vole gužve, prikladnije im je sjediti doma i raditi. To kod mene nije slučaj: jako volim posjećivati konvencije, dobiti feedback od publike, razgovarati s njima općenito o umjetnosti. Na francuskim konvencijama, ljudi čekaju u dugim redovima strpljivo čekajući na umjetnika koji satima oslikava određenu stranicu. Nikad ne bih mogao tako raditi skice, nemam koncentraciju za to, ali razgovori s ljudima, za to sam uvijek raspoložen.

Što mislite o zastupljenosti žena u strip industriji?

Ima ih premalo i to je problem industrije u kojoj dominiraju superheroji. Žene su sve više uključene u svijet stripa. Većinom zasluge pripisujem proboju manga stripova. Invazija japanskih stripova preplavila je Europu i Ameriku, a u mange se bave brojnim temama o kojima žene vole čitati. Očito je veća čitalačka publika stimulirala autorice da počnu raditi stripove. Uvijek je postojala jezgra, ali danas ih ima puno više u mainstreamu, iako je industrija godinama sustavno zanemarivala autorice. Znam da su u DC Comics stizali brojni upiti i molbe da rade više stripova koji korespondiraju sa ženskom publikom, ali oni su ih ignorirali uz obrazloženje da se ne bave time. Nabildani superheroji, to su bili njihovi interesi. Nakon mangi, DC je probao nešto napraviti, ali prekasno i u premalom omjeru.

Čime se trenutačno bavite?

Zaokupljen sam izdavačkim projektom. Ekskluzivnim on line digitalnim strip magazinom koji smo nazvali Aces Weekly, u kojem okupljamo umjetnike diljem svijeta. To je pionirski projekt, nitko to dosad nije napravio u tim razmjerima. Model je bio tradicionalni engleski tjednik gdje imate šest različitih priča koje se nastavljaju pa morate čekati sljedeći broj da vidite novu epizodu. Tako i naš magazin donosi šest različitih stripova , kroz sedam tjedana. Trenutačno je aktualno četvrto izdanje magazina. To je vrlo zahvalno za umjetnike, jer se direktno stvara poveznica između njih i kupaca, dakle ne troše se sredstva za tiskanje, skladištenje, maloprodaju, već sve ide stripašima. To je isto jedna od dobrobiti posjećivanja konvencija u raznim zemljama. Tako sam stekao mrežu poznanstava. Da me autori nisu osobno upoznali i da nisam stekao njihovo povjerenje, nikad ne bih realizirao ovaj projekt. Ideja je da će se njima sudjelovanje isplatiti preko pretplata, nema honorara unaprijed, tako da ipak preuzimaju znatni rizik. Svi ulažu svoje vrijeme i talent za jednu veliku ideju.

Predložite nam jedan strip koji bismo svakako trebali pročitati?

Kad bih htio ljudima dokazati koliko originalan, duhovit i ozbiljan strip može biti, odlučio bih se za nekonvencionalni album 'Tantrum', američkog stripaša Julesa Feiffera