"Kada se smiješ, cijeli se svijet smiješi s tobom." Rečenica je to iz filma Joker: Ludilo u dvoje koja je trebala, što sarkastično, što metaforički, zrcaliti duh nastavka jedne od uvjerljivo najboljih ekranizacija priča o likovima iz stripova o superjunacima. Točnije, o zakletim neprijateljima tih superjunaka, jer je kinohit Joker iz 2019. u svom središtu imao jednog od najpoznatijih, a možda i najpoznatijeg zlikovca kada je riječ o pustolovinama Batmana.

Joker se uz Čovjeka-Šišmiša pojavio već u prvom samostalnom stripu o Batmanovim dogodovštinama u travnju 1940. u izdanju američke izdavačke kuće DC Comics nametnuvši se svojom pojavom ekscentričnoga gangsterskog vođe u kojoj se spajaju klaunovska odjeća, cinični humor te sociopatski sadizam. Autorima stripa o Batmanu Billu Fingeru, Bobu Kaneu i Jerryju Robinsonu za Jokerov je lik poslužio glumac Conrad Veidt kao Gwynplaine u filmu Čovjek koji se smije iz 1928. Film je, inače, prilagodba istoimenoga klasičnog romana iz 1869. Victora Hugoa te je njegov središnji lik plemića od djetinjstva unakaženog lica i prisilnog smijanja neposredno nadahnuće za Jokera kao antijunaka popularne kulture već više od osamdeset godina. Izvrsna sinergija klasičnog i suvremenog.

Lik kojeg uvijek glume oscarovci

Joker je toliko moćan lik da je u sada već tridesetipetogodišnjem nizu uspješnih hollywoodskih ekranizacija stripova o superjunacima, njihovim družinama i neprijateljima ili interpretiran od strane oskarovaca, ili je svojim interpretima donosio Oscare. Tako je u inicijalnom filmu kada je posrijedi spomenuti neprekinuti trend prenošenja stripova o superjunacima na veliki ekran Batman iz 1989. redatelja Tim Burtona, Jokera tumačio Jack Nicholson, a u Odredu otpisanih iz 2016. Jared Leto, obojica ranije ovjenčana nagradom Američke filmske akademije. S druge strane upravo je za izvedbu Jokera Oscar postumno pripao preminulom Heathu Ledgeru za nastup u filmu Vitez tame iz 2008. u režiji Christophera Nolana, te Joaquinu Phoenixu prije pet godina za film redatelja Todda Phillipsa.

I dok je među njima jedino Jared Leto, što zbog slabo napisanog lika, što zbog nedostatka karizme, vrlo brzo zaboravljen kao Joker, Jack Nicholson, Heath Ledger i Joaquin Phoenix svaki su na svoj način maestralno utjelovili slojevitog antagonista čije se unutarnja tama i vanjska iskričavost spajaju ne samo u snažan karakter nego i u ekspresiju socijalne patologije koju u isto vrijeme netko poput Jokera generira i od nje se regenerira.

Posve drugačiji Joker

I dok su u Burtonovu Batmanu i Nolenovu Vitezu tame Nicholsonov i Ledgerov Joker od početka priče na čelu svojih gangsterskih organizacija istodobno osvajajući podršku društveno marginaliziranih nezadovoljnika u Gotham Cityju kao imaginarnoj inačici New Yorka, u Phillipsovu Jokeru pratimo svakodnevicu posve drukčije profiliranoga glavnog antijunaka. Isti se profil razvija i u njegovu ovogodišnjem nastavku Joker: Ludilo u dvoje realiziranom od strane gotovo iste redateljsko-scenarističko-glumačke ekipe.

Njegovo je pravo ime Arthur Fleck, sredovječni je profesionalni klaun koji životari uz slabo plaćeni posao na ulicama i bolnicama trpeći maltretiranja okoline i sanjareći o karijeri uspješnoga stand-up komičara. No, i sam dvoji koliko je zapravo duhovit, a u ostvarenju bilo kakvih planova za budućnost koči ga vlastita mentalna bolest te (su)život s također bolesnom majkom koja mu krije svoj odnos s bogatašem te kandidatom za gradonačelnika Thomasom Wayneom. Kada Arthur što u samoobrani, što u osvetničkom pohodu ubije trojicu dobrostojećih mladih nasilnika u podzemnoj željeznici te kada ga u svom TV šou ponizi njegova zvijezda Murray Franklin, permisivni će se gubitnik polako početi pretvarati u nemilosrdnog zločinca te postati instant-nadahnuće za pobunu u gradu blokiranom smećem i nepravdama.

Antisuperjunak

Ovakva je filmska geneza jednog de facto stripovski razbibrižnog lika, u Jokeru u mnogo čemu dekonstruirala žanr filmova o superjunacima, ali je i u detaljima ispoštovala prvobitnu priču o Batmanu i Jokeru. Potonje je svakako omogućilo da film pogledaju mnogobrojni obožavatelji izvornog imaginarija, iako je film u biti komorna psihološka drama s elementima trilera, bez ikakvih akcijskih i vizualnih eskapada. Zato ne čudi da je rad redatelja Todda Phillipsa koji je zajedno sa Scottom Silverom napisao scenarij, trijumfirao na Festivalu filmske umjetnosti u Veneciji 2019. osvojivši ondje Zlatnog lava, zavrijedio jedanaest nominacija za Oscara i niz drugih priznanja, te i prije premijere potaknuo svoju ekipu na skori plan o nastavku.

Za početni je koncept nastavka zaslužan tumač naslovnog lika Joaquin Phoenix koji ga je zamislio kao zabavljača na sceni koji pjeva, pleše i priča šale predloživši redatelju da drugi dio krene od te premise. Doista, Joker: Ludio u dvoje koji je kao i prvi dio premijerno prikazan u službenoj konkurenciji venecijanske Mostre, zaživio je kao neobičan spoj film stripovskog podrijetla, zatvorsko-sudske drame te kvazimjuzikla s animiranim prologom. Premda sve zvuči kao šala, nije. Međutim, u konačnici djeluje kao neuspjela šala. Teško je reći što je u samom filmu krenulo pogrešnim putem jer je već u startu amalgam različitih žanrova i pristupa doslovce obezglavio priču.

Pjesma i ples na rubu parodije

I dok je ona u prethodniku jasna, slojevita i argumentirana, drugi dio ne razvija odgovarajući dramski luk s uvodom, zapletom, obratom i raspletom osobito posrćući o nezgrapno umetnute pjevačko-plesne točke koje plešu oko ivice parodije poništavajući jedva uspostavljenu radnju. Ona se pak neposredno nastavlja na prvi film prateći Arthura Flecka, sada poznatoga kao Joker, kao štićenika državne zatvorske bolnice Arkham.

Čekajući suđenje za peterostruko, a zapravo šesterostruko ubojstvo jer je ubio i majku, Arthura brani odvjetnica Maryanne Stewart predloživši mu obranu u kojoj će za zločine okriviti njegovu mentalnu bolest i podijeljenu ličnost koju je u trenucima zlodjela preuzeo Joker. Na satovima pjevanja u bolnici Arthur upozna štićenicu Harleen 'Lee' Quinzel koja je zapalila roditeljsku kuću, Jokerova je obožavateljica pogledavši dvadeset puta film o njemu te čini sve kako bi mit o Jokeru preobrazio Gotham City. Njih se dvoje upuste u naoko obećavajuću romantičnu vezu, ali će skoro suđenje promijeniti štošta, od Arthurova pogleda na ono što je prethodno učinio do njegova odnosa s Harleen te sa zatvorskim čuvarom Jackiejem Sullivanom.

Bizaran promašaj

Mada je prvi Joker u svojoj završnici navijestio da bi nastavak mogao biti priča o načinu na koji je središnji lik postao vođa ne samo svoje bande nego i predvodnik pokreta obespravljenih i nezadovoljnih u društvu čime bi originalni zaplet dobio još jedan produžetak, a Joker atribut političkog tribuna, to je u drugom dijelu uglavnom izostalo. On i dalje inspirira društvenu marginu, ali je redatelj sa svojim koscenaristom naglasak stavio na odnos Jokera i Harleen i – pogriješio. Umjesto, kako i sam naslov tumači, ludila u dvoje, stručno folie à deux, odnosno induciranja psihoze s jedne bliske osobe na drugu, pri čemu bi Joker utječući na svoju prvu pravu ljubav u životu doveo i do njezina patološkog ponašanja, taj je interakcija u priči odveć mlaka te gotovo ridikulizirana elementima mjuzikla.

Film je, naime, potpuno izgubio prvotno sugestivno mračno ozračje s efektnim referiranjem na rane predreaganovske 1980.-e u SAD-u kada je nacija bila malodušna zbog niza unutarnjih i vanjskih lomova od poraza u Vijetnamu, preko naftnog šoka i afere Watergate, do talačke krize u Iranu. Drugi Joker gubi taj diskurs, scenografski se i – kontekstom potpuno zatvara unutar zidova zatvora i sudnice iskoračujući iz tih prostora jedino u navedenim, šarenim točkama pjesme i plesa. Možda je taj koncept i mogao zaživjeti u nekoj drugoj priči uz slične likove, no kao neposredni nastavak filma poput Jokera iz 2019. djeluje u najmanju ruku bizarno, a zapravo promašeno. Šteta redateljske i glumačke vještine koje su neprijeporne uvelike spašavajući film od debakla, ali u ovom slučaju ovakav eklekticizam uopće ne funkcionira.

Joaquin Phoenix ovdje je u svojevrsnoj repriznoj ulozi s puno manje izvedbenih i karakternih finesa na raspolaganju nego li prije pet godina što je također šteta jer je njegov lik itekako imao prostora za nadogradnju. Zbog toga je u prvi plan iskočila Lady Gaga kao Harleen kojoj je ovo već treća velika uloga nakon filmova Zvijezda je rođena i Obitelj Gucci. Ipak, ni njezin se lik nije odmaknuo od dvije dimenzije, a i ona sama puno više imponira kao vrsna pjevačica i zabavljačica, nego li kao karakterna glumica.

Kako jednom tragičnom ženskom stripovskom liku udahnuti pravi karakter pokazala je Michelle Pfeiffer u filmu Batman se vraća iz 1992. Tima Burtona. Upravo je taj rad uz prvog Jokera i dalje među najboljima kada je posrijedi prožimanje sedme i devete umjetnosti. Ovogodišnji je Joker umjesto kreativnog ludila, ne samo u dvoje, donio čudan podbačaj, ali i pouku da je ponekad uspjeh velikih filmova da nemaju nastavke.