Ako niste čuli za The Divine Comedy, a volite autorsku pop glazbu, pitamo vas – gdje ste bili 1990? Tada je, naime, započela avantura Neila Hannona, uz Georgea Besta vjerojatno najznačajnijeg Sjevernoirca koji već 27 godina zabavlja svoju vjernu sljedbu besprijekornim kompozicijama, duhovitim tekstovima i kićenim aranžerskim ornamentima. Uz deset studijskih albuma, Hannon je svijet obogatio dvjema operama, brojnim namjenskim djelima za serije i filmove, ali i bizarnim projektom The Duckworth Lewis Method, bendom čije se sve pjesme bave – kriketom. Pritom, sve to radi s rijetko viđenom elegancijom, smislom za humor i poštovanjem prema europskoj, posebno frankofonoj skladateljskoj tradiciji, što ga čini jednim od najkvalitetnijih pop autora svog doba. 

Hannon dosta rijetko nastupa uživo, a kad ide na turneje, nekad je sam, nekad s bendom, nekad s gudačima i puhačima a nekad bez njih, pa nikad ne možete biti sigurni u kakvom ćete ga izdanju vidjeti. No iako ga jurimo pola života, našem susretu u luksemburškom klubu Den Atelier kumovala je – slučajnost. Naime, prije gotovo pet mjeseci kupili smo karte za koncert Bon Iver u nedalekom Esch-sur-Alzetteu, no Justin Vernon i društvo otkazali su cijelu europsku turneju neuvjerljivo se pravdajući 'osobnim razlozima'. Kako avionska karta ne bi propala, potražili smo rezervnu opciju i tek tada ustanovili da The Divine Comedy sviraju istog dana, baš u Luksemburgu. 

I ne da nam nije žao, nego smo vjerojatno još bolje prošli. Neil i prateća petorka, naime, održali su rokerski drčan, kabaretski intiman i beskrajno zabavan koncert, do čijeg kraja je pomalo elitistička luksemburška publika potpuno otkinula. The Divine Comedy, naime, najčešće sviraju u teatrima, a njihov koncert, ispresijecan čestim Hannonovim stand-up upadicama, puno više djeluje kao kazališna predstava nego klasičan koncert. Oko 700 prisutnih u Den Atelieru, fizički najsličnijem kombinaciji zagrebačke Tvornice i Močvare, imali su potpuno drukčije, rasno klupsko iskustvo, u kojemu su – čini se – još više uživali sami glazbenici. 

Odjeven u Napoleonovu uniformu, Neil Hannon je izašao na pozornicu okićenu replikom imperatorova globusa, nazdravljajući pivom, gladeći se po izbočenom trbuščiću i ne krijući da je već popio poneku. Odmah je raspalio 'How Can You Leave Me On My Own', kozeriju nadahnutu Electric Light Orchestra o tome u kakvu stoku se pretvori muškarac kad ga žena napusti – magarca, u ovom slučaju. Prva polovica koncerta uglavnom se držala posljednja dva albuma, 'Foreverland' i 'Bang Goes the Knighthood', uz potpuno iznenađenje u vidu prastare 'When The Lights Go Out All Over Europe'. Neil se pak uglavnom šalio na račun luksemburške multikulturalnosti, pozdravljajući ljude na više jezika jer ne zna na kome bi se obratio. U pakleno vrućoj uniformi izdržao je sedam-osam pjesama, a potom se transformirao u bogatog dandyja odjevenog u frak, okrugli šešir i sa štapom u ruci, outfit prikladan za pjesmu 'The Complete Banker'. Ovu zajedljivu zezalicu na račun bankara koji se kroz ekonomsku krizu kotrljaju u Bentleyju s Margaret Thatcher kao suvozačicom završio je riječima: 'Nadam se da prisutni pripadnici financijskog establišmenta nisu doslovno shvatili ovu pjesmu.' 

'Slijedi blok pjesama o arhitekturi', riječi su kojima je Neil najavio drugi, hitoidniji dio koncerta, nakon čega je bend raspalio 'Generation Sex'. Poslije 'Our Mutual Friend' dotad pomalo kilava publika mu je već jela iz ruke pa se našlo mjesta i za dosta šlampavu obradu Abbine 'Mamma Mia'. Ipak, dramatične balade 'A Lady of a Certain Age' i 'Songs of Love' su nas na trenutak odnijele u svijet žmaraca i suza te vratile koncert na pravi put. Hannonu i ekipi preostalo je samo trijumfalno zakucati, a barem to nije problem bendu s tolikim hitovima. Odabrali su 'Something For The Weekend', 'I Like' i neizbježni 'The National Express'. Na bis se razotkrio smisao Napoleonova globusa: riječ je, naime, o improviziranom hladnjaku u kojemu bend čuva piće i nakon otvaranja sixpacka te njegove ravnomjerne raspodjele uslijedila je 'The Drinking Song', vjerojatno u najpijanijoj verziji ikad, s Neilom koji je već blago posrtao i raskopčavao gumbe košulje. 

Na samom koncu odletjeli su, kao i uvijek, s 'Tonight We Fly' i ostavili nas da tijekom strpljivog čekanja ispred garderobe kontempliramo nad viđenim. Bio je to jedan od onih koncerata kakvih više nema, doživljaja koji vam se motaju u glavi danima kasnije, ali ne samo zato što ste ga cijeli život čekali i u to vjerovali. Tog petka navečer u bogatom, skupom i po svemu nam dalekom Luksemburgu uživali su i ljudi koji bend nikad nisu čuli, dotjerane gospođe s minivalom i šampanjcem u rukama, gospoda u elegantnim kaputima koja izgledaju kao rođaci velikog vojvode, mladići s uredno oblikovanim bradama i cure s probušenim usnama, katkad i svi zajedno u formatu cijele obitelji. A o tome zašto za takva iskustva morate potegnuti do Luksemburga, bolje je niti ne razmišljati.