Ako postoji neko mjesto koje bi veliki katolički vjernici mogli prepoznati kao suvremenu manifestaciju Sodome i Gomore, onda je to bez konkurencije berlinski klub Berghain, mjesto plesa, techno glazbe, seksa, droge, razvrata, dekadencije, prepuštanja principu užitka bez obzira na posljedice i kao da sutra ne postoji.

Berghain je smješten u bivšoj elektrani u berlinskom kvartu Friedrichshain te je od svojeg otvaranja 2004. postao neizbježna lokacija za sve turiste željne najluđe zabave, ali i za Berlinčane koji mu se uvijek vraćaju i koje se naziva 'Berghain kids'. Za razliku od većine drugih klubova, u Berghain se ne izlazi nužno u petak ili subotu navečer, nego u svako doba dana, pa se zna dogoditi da je najveća navala nedjeljom oko podne.

No Berghain nije samo mjesto nevjerojatne i beskrajno privlačne dekadencije, nego i važna umjetnička lokacija, svojevrsna galerija u kojoj su tijekom godina izlagali brojni relevantni suvremeni umjetnici. To pokazuje monografska knjiga 'Berghain. Kunst im Klub' (Umjetnost u klubu), a uredio ju je Christoph Tannert kao 'beskompromisno i autentično izdanje o refleksijama o klubu'. Knjiga objedinjava likovna djela koja su bila izložena u i oko Berghaina, donosi eseje u kojima se analizira estetika i etika Berghaina, a tu su i intervjui sa samim umjetnicima, od kojih su neki također proveli dane i noći plešući među betonskim zidovima kluba, smještenog u bivšoj socijalističkoj industrijskoj zoni.

U knjizi su predstavljeni radovi poznatog fotografa Wolfganga Tillmansa (jedinog koji ima dozvolu fotografirati u klubu) i slike Norberta Biskyja, podsjetilo se na nastup berlinskog Državnog baleta (Staatsballet), obrađeni su radovi umjetnika poput Marca Brandenburga, Svena Marquardta (ujedno jednog od strogih vratara na ulazu u klub!), Carstena Nicolaija, Sarah Schönfeld, Erola Verta i drugih manje ili više poznatih imena suvremene umjetničke scene.

'Riječ je o knjizi koja predstavlja arhiv jedanaest godina rada u i oko umjetnosti', napisao je Spiegel Online u svojoj pohvalnoj recenziji: 'Berghain je toliko vizualno stimulativan da zapravo i ne treba likovnu umjetnost. Doživljaj Berghaina je sam po sebi umjetnost. Trenutak sjedinjavanja s glazbom i s masom ljudi, kao i osjećaj odvojenosti od ostatka svijeta. I o tome govori ova knjiga.'