Rana drama Pulitzerom nagrađene američke dramatičarke Paule Vogel, napisana 1981., 'Najstariji zanat' je socijalno angažirani tekst posvećen ženama, njihovoj udruženoj snazi u suočavanju s nedaćama života, i optimizmu zajedništva koji im pomaže ne samo da prežive u dominantno muškom društvu u određenom gospodarskom i političkom trenutku, već i da zadrže svoju ljudskost.

Inspirirane karakterima i pričama autoričinih prateta iz New Orleansa, po kojima su likovi izvornika dobili i ime, Vera, Rajna, Ljiljana, Uršula i Maja živahne su starice – najmlađa ima 72 godine – koje se ekonomskoj neizvjesnosti, strahu od smrti i galopirajućim promjenama suprotstavljaju veselim, nesentimentalnim humorom.

Njihove šarolike osobnosti obogaćene cjeloživotnim iskustvom 'na ulici', čiji nepokolebljivi optimizam prikriva duboku tugu, u novoj su Komedijinoj produkciji oživjele u predstavi makabrične estetike (scenograf je Tomislav Ruskowski, a dizajn rasvjete potpisuje Anđelko Kos), gdje na klupi pod oskudnom uličnom rasvjetom mračnih i prljavih stražnjih ulica upravo počinje još jedan radni dan u životima pet žena za koje su svi dani, od kad pamte, bili radni.

Madam Maja (Mirela Brekalo Popović), desetljećima se pošteno brine za svoje 'radnice', djetinjasto naivnu Veru (Mila Elegović), dobroćudnu Rajnu (Marija Jerneić), elitistički strogu Ljiljanu (Nada Abrus) i prgavicu Uršulu (Jasna Bilušić).

Njih pet funkcioniraju kao obitelj, kao tvrtka, ali i kao pravo sestrinstvo. Iako su u poodmakloj dobi, još su uvijek djelatne. Drže se svog zanata kao temeljnog prava da budu neovisne i samostalne, te svoju profesiju čuvaju unutar strogih moralnih kodeksa. Ta im pravila pomažu da svoj svijet – svijet žena s ruba društva koje se bave 'najstarijim zanatom' – održe čistim, poštenim i duboko ljudskim.

Njihovi su klijenti odumiruća vrsta, gotovo pa nemoćni starci koji se svojih 'djevojaka' drže jednako grčevito kao i one njih. Jednoga su 'otela' djeca, drugi misli da je 1940. pa koristi svilene čarape kao valutu, treći je završio u bolnici iz koje možda nikada neće izaći. Situacija je ozbiljna, a 'djevojke' su svakim danom sve starije i hitno im je potreban pojas za spašavanje, jer im se ušteđevina topi.

Ipak, kada Vera dobije bračnu ponudu koja bi ju financijski situirala do kraja života, ona se odbija 'prodati', prestati raditi, odbaciti svoju samostalnost i napustiti svoje družice.

S perikama u stilu Luisa XIV., odjevene kao moderne rock-darkerice (za kostime je zaslužna Sara Lovrić Caparin), one su avangardne superjunakinje jednoga svijeta koji nestaje – dok čekaju na dogovorene sastanke sa svojim klijentima, Vera, Rajna, Ljiljana, Uršula i Maja prisjećaju se 'slavne' prošlosti, kada se njihov zanat još uvijek cijenio.

Od tada je prošlo 50 godina – došlo je novo vrijeme i nove prilike; 'djevojke' raspravljaju o tome kako preživjeti i pritom zadržati svoju ljudskost, ostati svojima.

Koristeći najstariji zanat na svijetu kao moralnu paradigmu, Vogel u komadu upozorava na izopačenost suvremenoga društva, koje je zaboravilo na osnovno ljudsko razumijevanje, poštovanje i brigu. Njezine se junakinje zapravo i nisu u stanju promijeniti i prilagoditi – previše su humane za to. One su ostaci nekog prošlog vremena, i odumrijet će zajedno s njim.

Dok tako razmjenjuju svoja promišljanja, često začinjena duhovitim opaskama o svijetu i ljudima, na njihov ulični ugao stiže Sablasni kosac, koji je u ovom komadu sve samo ne sablastan: smrt je za te 'djevojke noći' teško zasluženo olakšanje; oslobođene zemaljskih okova, one će se pretvoriti u bijele anđele nevinih duša, u komadu koji sudbinskoj pravocrtnosti života na rubu društva daje pitoreskni premaz sa snažnom humanističkom porukom.