U kojim okolnostima ste došli na ideju o osnivanju Funditusa i što vas je motiviralo da se počnete baviti nakladničkim poslom?

Moj prvi, gotovo desetljeće dug posao nakon fakulteta bio je u nakladničkoj kući. Prošla sam u tom razdoblju sve segmente poslovanja od administracije, preko skladišta, financija, marketinga, odnosa s javnošću do rukovođenja. Prije nekih šest, sedam godina došla sam na „sjajnu“ zamisao pokrenuti vlastitu firmu kojoj će primarna djelatnost biti profitabilna, pa ću tim prihodima pokrivati nakladništvo kao drugu djelatnost firme. Naravno čovjek snuje, a netko drugi određuje, pa je prvotnu djelatnost pomela kriza, firma je jedno vrijeme bila u mirovanju, a ja sam donosila odluku što ću.

Znala sam da u nakladničkoj branši imam iskustvo, da imam znanje, volim ovaj posao i knjige i odlučila sam se usprkos svemu vratiti u nakladništvo i to s idejom objave djela neafirmiranih hrvatskih autora. Kriza je već naveliko činila svoje i jedini način za objaviti prvu knjigu bio je založiti automobil. Rizik sam svela na najmanju mjeru, odlučivši se za objavu vlastite knjige. Time sam naravno smanjila i trošak jer nisam morala platiti autora, a dobar dio drugih poslova oko knjige odradili su prijatelji i kolege. Knjigu smo rasprodali, novac sam uspjela vratiti, preživjela sam tu prvu, turbulentnu godinu i odlučila ići dalje, iako mi je bilo jasno da su se stvari u nakladništvu u razdoblju mog izbivanja promijenile i to ne nabolje.

Kao mali nakladnik od početka suradnje s velikim knjižarskim lancima smo postavljeni u poziciju uzmi ili ostavi. Ponuđeni su nam ugovori s uvjetima na koje možemo pristati ili od suradnje odustati. Ako pogledamo mrežu knjižara u Hrvatskoj vidjet ćemo da nemamo izbora, možemo raditi kako veliki nameću ili ne raditi. Tome je tako i stoga što su naši potrošači još skeptični prema kupovini preko web stranica, pogotovo ukoliko je riječ o malim poduzećima, imajući pred očima vjerojatno iskustva zapadnog svijeta gdje veliko pobuđuje povjerenje. Mene je poduzetništvo naučilo da je kod nas često baš suprotno. Mali poduzetnici žive od odnosa povjerenja s kupcima, stalo im je i grizu. U branši svi znaju tko je taj tko ne plaća, svi međusobno pričaju o tome, ali ne poduzima se ništa ili gotovo ništa. Veći nakladnici s većim iznosima dugova i s knjižarama u vlasništvu prebiju međusobna dugovanja kompenzacijom iznosa prodanih knjiga, cesijama, ustupanjima usluga tiskare, a mi mali imamo dvije opcije - propasti ili posegnuti za pravnim sredstvima.

Kakve odgovore dobivate od najvećih dužnika? Tko su vaši najveći dužnici, a tko uredni platiše?

Od najvećih dužnika ne dobivamo odgovore. Na nižoj, administrativnoj razini djelatnici nemaju mogućnost donošenja odluka o uplatama, a do onih koji odlučuju nismo uspjeli doći. Na mailove uprava Algoritam-Profil-Mozaika ne odgovara, a na opomene ne reagira za razliku, od primjerice knjižare Ljevak, koja je do ljetos bila naš dužnik s najdužim dužničkim stažem. U Ljevaku se, usprkos sjajnoj poziciji knjižare, naše knjige sporadično prodaju, pa se kroz tri godine poslovanja skupio tek malen dug na kojem nismo ni inzistirali do ljetos, kada smo automatizmom svim dužnicima sa stažem dužim od šest mjeseci poslali opomene. Dug Ljevaka je tada u roku dan, dva podmiren.

Kad je riječ o „najurednijim platišama“ moram istaknuti poslovanje knjižara Alfa, AGM-a, Istarskih knjižara, Eskadrilu i Šareni dućan. Svi oni svoje financijske obveze izvršavaju u roku ili čak i prije isteka ugovorenog roka, dobrim dijelom odmah po dostavi računa. Do prije godinu dana u toj je grupi bila i Superknjižara, no Superknjižara je primjer da kada i postoje problemi ako je ljudskosti i spremnosti na fer poslovanje stvari se rješavaju. Imam dojam da je kod ljudi dosta podozrivosti prema Tisku, no s Tiskom imamo korektan odnos, postoje povremeno manja zakašnjenja u plaćanju, no ona su sastavni dio hrvatskog gospodarstva i toka novca. Najveći knjižarski lanci bilježe i najveću prodaju knjiga, a Funditus od najvećeg knjižarskog lanca za cjelokupne dosadašnje suradnje nije uspio naplatiti ni kunu svojih prihoda. Stavljam naglasak na riječ svojih. Jer APM se ponaša kao da je riječ o njihovom novcu.

Voljela bih da ljudima bude jasno da smo mi, nakladnici, proizvođači. Knjižari uzimaju naše knjige u komisijsku prodaju, dakle prodaju ih bez ikakvog rizika, u svojstvu posrednika. Komisijska prodaja podrazumijeva mjesečnu odjavu prodanih primjeraka knjiga, a onda na temelju odjave nakladnik ispostavlja račun samo za prodane primjerke.

Dužnost knjižara je platiti te prodane primjerke u zakonskom i/ili ugovorenom roku. Dakle, knjige se nakladniku plaćaju tek po prodaji pojedine knjige i s ugovorenom odgodom plaćanja. Ako se knjige ne prodaju kroz neko vrijeme, godinu, dvije…, knjižara ih vraća nakladniku, često opet o trošku nakladnika. A onda vam se dogodi da svoj novac ne možete vidjeti godinama iako znamo da knjižare posluju s gotovinom i karticama koje na naplatu dolaze odmah ili u roku mjesec dana. Dakle, novca ima, on je otišao iz ruku ili s računa građana u blagajnu ili na račun knjižara i plaćanje u ugovorenom roku ne bi trebalo biti problem kada bi bila prisutna svijest da je to novac nakladnika, kad bi knjižari za posredovanje odvojili svojih 40, 50%, a ostatak stavili sa strane ili na poseban račun ako se već ne mogu suzdržati. Ne zaboravimo, nakladnik je bez obzira naplatio ili ne naplatio svoja potraživanja na ispostavljen račun dužan platiti iznos PDV-a.

No, tu nije kraj muka po malom nakladniku u odnosu na knjižarske lance. Knjižarski lanci pojedinih nakladnika preferiraju svoja izdanja što je s obzirom na navedene marže i neplaćanja razumljivo, pa se malim nakladnicima događa da se njihova izdanja, iako su uložili vrijeme, novac i energiju u distribuciju i iako su ugovorom obveze jasno definirane, ne nalaze na policama knjižare. Tako da u opis posla nakladnika ulazi i obilazak knjižara kako bismo vidjeli da li se naslovi uopće nalaze u prodaji. Funditus je mali nakladnik i naši prodajni rezultati su uistinu zanemarivi za bilo koju knjižaru s kojom poslujemo, pa ako mi do svog novca kod nekih ne možemo godinama zamislite što se događa s većim nakladnicima.

Zašto ostali nakladnici i većina autora šute ili nisu dovoljno glasni u prozivci stvarnih 'krivaca' za stanje u knjižnom sektoru?

Ne znam čemu šutnja, osim ako su ljudi zadovoljni tako kako im jest. Zapravo, nije to stvar šutnje, sve su to javne tajne, kukanja pri susretima i na kavama, no ne znam, možda svi mi manji nemamo pristupa medijima, možda do novinara i medija te priče i ne stignu ili u poplavi dekoltea i guza nisu dovoljno atraktivne, ili su kolege već apatični, pa smatraju da javno govorenje neće donijeti pozitivnih rezultata već se može samo negativno odraziti po njihovo poslovanje. Mada, to ne razumijem. Ako mi netko nije platio godinu ili tri, a ja o tome šutim i puštam ga da se i dalje tako ponaša prema meni koje dobro mogu očekivati.

Snose li i autori odgovornost za krizu u knjižnom sektoru? Kako, prema Vama, autori mogu aktivno mijenjati postojeću situaciju?

Svi uključeni u lanac snose odgovornost. Kako sam sama i autorica na autore sam posebno osjetljiva i znam da zaslužuju ne samo adekvatno financijsko vrednovanje svog rada, što sada u dobrom dijelu uistinu nije slučaj, već i vidljivost i stvaranje društvene svijesti da biti pisac jest posao, a ne hobi. No, frapantno mi je da se dio autora često ponaša kao da ih se sve to skupa ne tiče, žive u nekom vlastitom svijetu i ne samo da ne reagiraju na neadekvatne postupke nego i kad su im prava evidentno uskraćena od njih su rijetke javne reakcije.

U druženjima sam mnogo puta čula da ovaj ili onaj autor nije dobio honorar za svoje djelo, ne zato jer je tako dogovorio već usprkos potpisanom ugovoru koji je jasno regulirao financijske obveze. No, događa se da isti autor opet objavi djelo kod istog ili nakladnika slične reputacije. Meni je neshvatljivo prešutno odobravanje takvog ponašanja. Družim se, surađujem i komuniciram s autorima i dio autora mi svojim ponašanjem nalikuje ponašanju djece - čekaju da netko drugi riješi njihove probleme. Pokušajmo ne kriviti nakladnike globalno, nego reći tko su nakladnici koji krše autorska prava, tko su knjižari koji ne podmiruju svoje obveze, hajdemo pokušati biti konkretni, a ne prozivati u đuture nakladnike koji su lihvari (i gle, lihvare baš na visoko profitabilnom proizvodu - knjizi) i potkradaju autore i čitatelje. Usvojimo pohvale za one koji rade dobro, jer nikad nije sve samo crno.

Neki autori smatraju kako čitatelje i kupce treba pozvati na bojkot kupnje u monopolističkim/dužničkim knjižarskim lancima. Što mislite o takvoj strategiji? Je li utopistička?

Možda i jest utopistička, ali zašto ne pokušati. Evo i ja ću se pridružiti - poštujte tuđi rad, vrijeme i djelo – ne kupujte knjige kod onih koji svoj imidž grade na tuđem radu.