Knjiga pod naslovom 'Jezična politika — između norme i jezičnog liberalizma' rezultat je rada na projektu čiji je naslov 'Suprotstavljanje globalizaciji jezika i kultura'. Projekt je pobudio velik interes i rezultirao četirima znanstvenim skupovima u okviru kojih je prezentirano 45 referata. U projekt se na taj način uključilo tridesetak autora. Rezultat projekta su također tri zbornika kojima se pridružuje i ova zaključna knjiga koju je objavila Srednja Europa.

Urednica 'Jezične politike' je Barbara Kryzan-Stanojević, Poljakinja koja desetljećima živi u Hrvatskoj, gdje je izgradila i znanstvenu karijeru. Autorica je, između ostaloga, 'Hrvatsko-poljskog razgovornog priručnika', a u intervjuu za tportal Kryzan-Stanojević govori o jeziku u vrijeme globalizacije i objašnjava zbog čega ne bi imalo smisla uvesti Zakon o hrvatskom jeziku.

Možete li odmah na početku objasniti i definirati našim čitateljima što se misli pod pojmom jezična politika? Na koji se sve to način politika može baviti jezikom?

Pojednostavljena definicija jezične politike je: niz postupaka pomoću kojih institucije, grupe ili pojedinci u društvu neposredno utječu na jezik, upotrebu jezika, nadziru ga i pokušavaju mijenjati jezičnu praksu. To su dakle postupci, a takav je postupak i uvođenje zakona o jeziku.

Moram odmah upozoriti na višeznačnost riječi politika. Često u diskusijama o jezičnoj politici upravo ta višeznačnosti dovodi do nesporazuma, jer govoreći o jezičnoj politici imamo na umu jezik političara što je naravno zanimljivo pitanje, ali pripada drugoj temi. Jezična politika je niz regula, katkada propisa kojima (obično) država ili neka institucija pokušava regulirati uporabu jezika (najčešće) u javnom životu. Promoviranje određene jezične politike povezano je s političkim djelovanjem i (najčešće) ne ulazi u samu bit jezika. I tako o jezičnoj politici govorimo kada se definira, odnosno propisuje jezik službene (javne) komunikacije, kada se propisuje mjesto drugih, npr. manjinskih jezika ili pak kada se donosi odluka o zastupanju hrvatskog jezika u Europskoj uniji. I ovdje bi uloga države, što se tiče uporabe jezika trebala prestati. Mogli bismo reći da bi jezična politika trebala osigurati mjesto vlastitog jezika u vlastitoj državi upravo u smislu uporabe jezika u javnom životu tj. u kontaktu s drugim jezicima koji se pojavljuju u njegovom kontekstu.

U jednonacionalnim državama, a takvih skoro više i nema, zasigurno se manje razgovara o jezičnoj politici. U zemljama poput Hrvatske tema jezične politike je cijelo vrijeme prisutna i popraćena snažnim emocijama i to upravo zbog toga, jer svi ne žele prihvatiti uplitanje politike u rješavanje pitanja jezične prakse.

Knjiga 'Jezična politika: između norme i jezičnog liberalizma', koju je objavila izdavačka kuća Srednja Europa, nastala je na temelju velikog projekta o jezičnoj globalizaciji. O kakvom je projektu riječ?

Ova knjiga je zadnja u četverosvezačnom nizu knjiga koje su rezultat višegodišnjeg projekta pod naslovom 'Suprotstavljanje globalizaciji jezika i kultura'. Taj je projekt započeo 2007. i trajao je do 2011. Dvije zadnje knjige izašle su kasnije, već nakon završetka projekta 2013. i 2016. godine.
Zadatak projekta bilo je okupiti mišljenja na temu nove jezične situacije uzrokovane globalizacijskim promjenama u svijetu. Budući da sâm pojam globalizacije nosi sa sobom niz nedoumica, a njegova interpretacija često dovodi do nepotrebnog sukoba diskutanata upravo zbog različitog definiranja i poimanja pojave globalizacije, pokušali smo raščistiti o kojim pojavama govorimo.

U humanističkim znanostima gdje postoji jako snažan trend stvaranja 'autorskih' definicija nije to nimalo lak zadatak. Počinjući projekt računala sam na to da ću okupiti pametne ljude koji imaju gotove odgovore na neka pitanja i koristeći njihovo znanje zajedno ćemo stvoriti uvjete za konstruktivnu diskusiju o suvremenom jeziku. Nadala sam se da ćemo već nakon prve knjige moći doći do zajedničkih zaključaka. Naslov prve knjige ('Lice i naličje jezične globalizacije') pokazuje kako sam se prevarila. Umjesto odgovora pojavilo se i naličje jezične globalizacije, a zatim i niz novih pitanja. Nakon prvog skupa shvatila sam da je potreba za takvim razgovorima velika, a najvažnije je da oni okupe ljude suprotnih mišljenja dopuštajući im izreći svoj stav. U našu diskusiju osim poznatih jezikoslovaca i sociologa uključila sam i diplomante kojima je to bio i prvi javni nastup. Mnogo bi se moglo reći i o referatima i o diskusiji nakon njih kao i kasnije o knjigama koje su bile rezultat tih skupova. Iako naši razgovori nisu dali odgovore na sva pitanja, bili su prilika da progovorimo o temama bitnima za razvoj našeg jezika. Već prvi skup bio je signal potrebe nastavka tih susreta.

U zadnjoj knjizi se, između ostaloga, tematizira odnos prema jezičnoj normi i opasnostima koje vrebaju za opstanak jezika u doba globalizacije. Koje su to opasnosti?

O postojanju jezika odlučuje potreba. Jezik koji se ne upotrebljava nestaje. Opasnost od nestanka jezika pojavljuje se onda kad zbog raznoraznih razloga jezik gubi svoju komunikacijsku funkciju. To se može dogoditi zbog agresije prema jeziku. U povijesti mnogih zemalja postoji povijesni trenutak kada se izvana želi nametnuti drugi jezik, želeći na taj način uništiti drugu kulturu odnosno izbrisati domaći jezik. Poljski je jezik dugi niz godina bio podvrgnut germanizaciji i rusifikaciji. U takvim povijesnim trenucima jačanje vlastitog jezika je rodoljubni zadatak, a jačanje jezične svijesti stvorilo je i potrebu jačanja jezične norme. To su obično trenuci koji su jako osjetljivi i izazivaju vrlo burnu emocionalnu reakciju.

U današnje doba ugroženost jezika dolazi od strane globalizacije i liberalizacije. Globalizacija nosi sa sobom jači utjecaj dominantnih jezika poput engleskog koji ulaze u naš svakodnevni jezik. Na nama je izbor u kojoj mjeri ćemo taj utjecaj prihvatiti. Povijesno gledano nije to prvi put kada su pojedini jezici zbog političkih razloga izloženi pritisku od strane stranog jezika.

Druga je stvar što se tiče liberalizacije. Ona je također odraz globalizacijskih procesa. Više kontakata, dodir s drugim jezicima, nove potrebe stvaraju neku vrstu opasnosti koju nosi upravo taj ponekad suviše liberalan odnos prema jeziku, koji u krajnjem slučaju može dovesti do neke vrste jezične anarhije. O opasnostima bi trebalo govoriti s određenom dozom opreza. Stabilna jezična norma trebala bi biti jamstvo sigurnosti i postojanosti jezika. S druge pak strane, okamenjenost norme isto može stvoriti opasnost od nestanka jezika. Nitko pametan neće govoriti svoj jezik da bi dokazao svoj liberalan stav prema jeziku u situaciji kada taj jezik nije sugovorniku razumljiv, kad ne ispunjava glavnu funkciju - komunikacijsku.

Ljudi čije ste radove objedinili u 'Jezičnoj politici' nemaju nužno istovjetne stavove o tome kako pristupati lingvistici, što se vidi i u podnaslovu 'između norme i jezičnog liberalizma'. Kako biste definirali one koji inzistiraju na normi, a kako one koji zauzimaju poziciju protiv purizma? Postoje li neki aspekti oko kojih se te grupe slažu?

To mi je bila i namjera – okupiti oko teme ljude koji na različiti način pristupaju jeziku. U zadnje vrijeme, točnije širenjem Europske unije otvorile su se nove mogućnosti ne samo za gospodarstvo. Stvorili su se novi uvjeti povezani s mobilnošću, a samim time s novom situacijom za jezične kontakte. Jezična kondicija počela je biti povezana s ekonomskom moći, što opet stavlja manje moćne države (jezike) u situaciju ugroženosti. Atmosfera straha pred jezičnom unifikacijom je toliko sugestivna, da su čak zemlje s mnogobrojnim stanovništvom, kojima objektivno ne prijeti nestanak vlastitog jezika, počele brinuti za svoju sudbinu. Možemo čak govoriti o svojevrsnoj modi uvođenja zakona o jeziku. Zanimljivo je to da se zakon o jeziku kao dokument pojavljuje upravo u kontekstu ulaska u Europsku uniju, na primjer Zakon o jeziku u Poljskoj, Slovačkoj, Češkoj ili pak u kontekstu neposredne ugroženosti samoga jezika ili iz želje za podizanjem prestiža vlastitog jezika. Strah pred nestankom, pred unifikacijom uvodi snažan element emocija, a to dovodi do gubitka objektivizma.

Dižu se tenzije, a diskusija o unutar jezičnim problemima prenosi se iz stručnih, kompetentnih krugova, na političke forume. Ako pojednostavljeno podijelimo stavove prema jeziku na one kojima je čistoća jezika garancija njegovog postojanja i na one kojima je dokaz postojanja jezika njegova slojevitost, raznolikost, čak i stihijnost u stvaranju novih riječi, postaje jasno da između ta dva pola mora biti neka sredina, koja bi bila prihvatljiva većini. Ne smatram grijehom uporabu stranih riječi. Ima ih mnogo u terminologiji, neke su godinama prihvaćene u znanstvenom diskursu te su dobile status internacionalizama, druge se tek probijaju. Za one koje su ušle na kratko i čine svojevrsnu modu ne treba brinuti. Kratkog su vijeka, brzo će nestati. Smatram da upravo bit razvoja jezika zahtijeva određenu dozu liberalizma. Jezična norma mora biti u nekoj mjeri fleksibilna. Podsjećam da je upravo uzus, dakle jezik kojim se svakodnevno služimo, osnova razvoja jezika i dokaz da je on živ, spreman na promjene i izazove današnjeg vremena. Mislim da i najzagriženiji puristi neće izbaciti iz svog jezika riječi poput račun, čarapa, boja, džep, farba, jer su se one već davno udomaćile. Istovremeno ne vjerujem da će predstavnik liberalnog stava, koji nije čakavac biti oduševljen perspektivom slušanja neke emisije na tom jeziku. Smatram da je najbolji izbor umjerenost s naglaskom na komunikacijsku funkcionalnost jezika.

Bavili ste se i zakonskom regulativom u globalizacijskim okolnostima te mogućnošću uređivanja jezičnih odnosa u današnjem globaliziranom svijetu. Kakve zakone o jeziku imaju, ako ih imaju, druge zemlje?

Kao što sam rekla, Zakon o jeziku se uvijek pojavljuje u trenutku svojevrsne ugroženosti, koja je često samo rezultat neke subjektivne i uvijek jako emotivne osjetljivosti. U diskusiji o jeziku često se pojavljuje kao argument za uvođenjem zakona o jeziku postojanje takvih zakona u drugim zemljama. Između ostalog često se poziva na zakon o poljskome jeziku. Kad ga analizirate - dostupan je u prijevodu u časopisu Riječ 7:2, 196.–200. - i kad imate uvid u njegovu realizaciju tijekom već skoro dvadeset godina, nije teško zaključiti da je njegov učinak bio znatno manji od očekivanog. Jedan od članaka tog zakona pokušava riješiti strane nazive firmi, proizvoda, restorana i čak odrediti sankcije onima koji se toga zakona ne pridržavaju. U prvom trenutku od njegovog uvođenja moglo se zapaziti nekakav pokret. Restorani, mali dućani ili tvrtke izmišljali su poljske nazive za svoje lokale i proizvode. Pitanje je samo da li je to bilo pod utjecajem zakona ili je to bio jednostavno marketinški pothvat da se egzotičnošću lokalnih naziva primami turiste. Slično je i s drugim odredbama tog zakona. Na primjer uporaba poljskoga jezika u zaključivanju međunarodnih ugovora riješeno je granskim, najčešće trgovačkim zakonima u kojima postoji klauzula obaveznog primjerka na poljskom jeziku. Tako da učinkovitost tog zakona, iako koliko znam na tu temu nije provedeno nikakvo istraživanje, nije tako jednoznačna, kako to neki interpretiraju. Mislim da je najvažnije postignuće tog zakona bila javna diskusija o potrebi zakona koja je rasplamsala strasti i prouzrokovala vrlo opsežne analize. Sam zakon je u svjetlu te diskusije ispao bljedunjavo. Sustavna analiza suvremenog javnog jezika od njihove uporabe u medijima do jezika npr. crkvenog diskursa ili jezika u edukacijskim ustanovama donijela je iznenađujuće rezultate. Ali taj zadatak nije bio predviđen zakonom. Dakle, u biti sam zakon s time nije imao neposredne veze.

U preambuli poljskog zakona za jezik je ugrađena rečenica koja proglašava jezik nacionalnim dobrom i govori o potrebi brige za jezik i njegovu kondiciju. Ipak do kraja nije jasno imaju li odredbe zakona ikakav utjecaj na to da naš jezik opstane. To da bismo trebali brinuti o jezičnoj kulturi ili mogli bismo čak reći o jezičnoj higijeni, spada u područje kulture komunikacije i opće kulture. Smiješnim se u tom kontekstu čini zahtjev za sankcioniranjem javne uporabe vulgarizama. Ako u Saboru netko javno psuje, to spada u jezičnu estetiku i osjetljivost slušača na tu vrstu komunikacije. Razinu jezične svijesti, kulturu komunikacije zasigurno neće riješiti zakon o jeziku.

Zanimljivo je to da su svi postojeći zakoni o jeziku nastali uoči ulaska u EU ili u nekoj vezi s jezičnim odnosima u EU-u. Strah pred utjecajem drugog jezika (npr. engleskog) ili potreba naglašavanja važnosti i prestiža te različitosti vlastitog jezika od drugih. Tu imamo slučaj češkog i slovačkog, a i srpskog i hrvatskog. Baltičke zemlje svoje prilično rigorozne propise pravdaju dugogodišnjim utjecajem ruskog jezika.

Smatrate li da bi Hrvatskoj trebao poseban zakon o hrvatskom jeziku i na što bi se u tom slučaju trebala usmjeriti zakonska regulativa?

Moram priznati da sam sada, nakon mnogih promišljanja i usporedbi, protivna uvođenju zakonske regulative osobito takve koja nameće neka rigorozna pravila, zabrane unutar samoga jezika često protiv spontane i imanentne težnje za razvojem. Znam da takav zakon ništa neće promijeniti, a zasigurno neće ispuniti očekivanja onih koji ga vide kao regulativu našeg javnog jezika.

Zakon je uvijek regulativa, propis koji treba bezuvjetno poštovati. Povezan je uvijek sa sankcijama u slučaju njegova neprovođenja. Netko je u diskusiji o potrebi uvođenja zakona o jeziku spomenuo zakon o prometu. Iako je na prvi pogled takva usporedba atraktivna ipak je posve promašena jer je jezik imanentni dio života i življenja svakoga od nas. Zakon o jeziku predstavlja kontrolu pa i svojevrsnu cenzuru, dakle ograničenje naše slobode. Smatram da on nije najučinkovitije sredstvo očuvanja jezika, što više uslijed snažne ideologizacije postao je instrument političke borbe. Zasigurno je najveći neprijatelj slobodnog razvoja jezika njegova ideologizacija. U trenutku kada ideologija uđe u jezik - tada je on ugrožen.

Sa svim jezičnim problemima poput standardizacije jezika, dogovora (da, upravo dogovora) oko rješavanja pravopisnih rješenja trebali bi se zabavljati jezikoslovci, normativisti koji bi u svojim odlukama trebali uzimati u obzir ne samo povijesni već i razvojni aspekt jezika. Za jezičnu politiku i jezično planiranje nisu potrebni zakoni i političari.

U ovom trenutku ne vidim potrebu ni opravdanje za zakonsko rješavanje uporabe hrvatskog jezika. Uporabu hrvatskog jezika u javnom životu određuju granski zakonski akti, a o obliku i mijenama u jeziku ne može odlučivati zakon (politika).

Hrvatski jezik neće nestati. Ima dovoljno snage da opstane. Pravi put održavanja jezične kondicije je podizanje razine jezične kulture, prakticiranjem kulturnog dijaloga. Najjednostavniji je put čitanje knjiga, praćenje dobrih primjera, svjesno promatranje jezika. Iako se metode kružoka čine u doba tehnološke revolucije pomalo zastarjele, one su zaista jako učinkovite.

'Stav prema jeziku kao kreatoru jezične norme'

Kao jedan od ciljeva objave zbornika 'Jezična politika' je i poticanje dijaloga među stručnjacima. Kakve rezultate očekujete od inzistiranja na komunikaciji, mislite li da bi to moglo smanjiti politički naboj koji je primjetan svaki put kad se javno raspravlja o jeziku?

Poticanje diskusije odnosno dijaloga među stručnjacima je ključ dobrih rješenja. Ipak moramo shvatiti da bit diskusije nije samo u argumentiranju vlastitog stajališta nego i u preispitivanju vlastitih argumenata i slušanju drugih. Težina argumenata bi se trebala temeljiti na znanju, a ne na emocijama. Prilikom jednog putovanja vlakom, počela sam razgovor s muškarcem koji se zainteresirao za knjigu koju sam čitala na poljskom. Nakon kraćeg razgovora jako obazrivo je rekao – nemojte mi zamjeriti, ali hrvatski je najljepši jezik na svijetu. Poslušajte riječ ruža, ruža… kakva ljepota. Pa to nema ni u jednom drugom jeziku. Nisam imala hrabrosti dokazivati da moja poljska ruža zvuči jednako lijepo, a možda i ljepše.

Smatram da bi svakako trebalo poraditi na kulturi dijaloga. Priznavanje grešaka, modificiranje vlastitog mišljenja pod utjecajem tuđih argumenata jako je rijetka pojava.

U Hrvatskoj i dalje jezik izaziva snažne emocije. Smatra se ne samo sredstvom komunikacije nego i deklaracijom rodoljubnih osjećaja, a često i političkog opredjeljenja. Mislim da bi se uz pametnu opću politiku te tenzije mogle stišati. Razgovor o potrebi zakona o jeziku sam je po sebi postao političko pitanje. Nije dobro kada se politika upliće u struku bilo da je riječ o medicini, povijesti ili jeziku.
U svojem profesionalnom životu ste povezivali Hrvatsku i Poljsku. Kako gledate na aktualnu političku situaciju u Poljskoj i zapadne kritike da nova vlada želi uvesti neliberalnu demokraciju?

Poljska jezična politika me ne zabrinjava. Poljski jezik preživio je 123 godine bez vlastite države. Tijekom 123 godine podvrgnut je germanizaciji i rusifikaciji, a imao je i intenzivan period utjecaja francuskog jezika i naravno latinskog. U svojoj povijesti imao je bizarne trenutke koji kao da su neposredno uzeti iz Orwella. Jedan od prijedloga komunističkih vlasti bio je ukinuti strane riječi, jer one su izmišljotina buržoazije s ciljem omalovažavanja i sramoćenja radničke klase.

Bez obzira na sve to, poljski jezik je ostao u odličnoj kondiciji zahvaljujući jezičnoj svijesti i umjerenosti u prihvaćanju novosti koje je pružao povijesni trenutak. Mislim da se i danas poljski jezik u stanju oduprijeti svim prijetnjama i prebroditi opasnosti koje na njega vrebaju od strane birokratizacije jezika, anglizacije, ili kolokvijalizacije. Pametna prilagodba novim vremenima i umjereno prihvaćanje noviteta samo će ga ojačati.

Ali sigurno želite saznati kako gledam na poteze političkih vlasti u Poljskoj. Nažalost, vijesti koje dolaze iz Poljske nimalo ne ohrabruju. Sve češće se krše osnovna, ustavom zajamčena prava poput slobode govora, slobode okupljanja ili slobode tiska. Mogu jedino poduprijeti demokratske trendove i zaželjeti da se u Poljskoj još jače čuje glas onih kojima je važan običan građanin, a ne partikularni interesi pojedinaca i gradnja novih imperija, dok termin neliberalna demokracija smatram eufemizmom za režimske poteze vlasti.