Prije desetak godina, kada internet još nije bio neodvojivi dio svakodnevice mladih, muzičke televizije su bile vrlo važna stvar. Legendardni MTV je odgojio nekoliko generacija mladih, i to ne samo u pogledu muzike, nego i filmske estetike, a s vremenom je dobio i kakvu-takvu konkurenciju. U Europi to je ponajviše bio njemački muzički kanal Viva, izrastao na lošem popu i lošem technu te beskrajnim reklamama za mobitelske ringtonove nastale po zaglupljujućim hitovima poput 'Blue (Da Ba Dee)' od Eiffel 65.

Ipak, u programskoj shemi Vive postojala je jedna emisija koju ljubitelji dobre muzike i dobre televizije nisu propuštali, a to je bio kolažni program Fast Forward, u kojem je mlada i pametna voditeljica Charlotte Roche puštala odlične pjesme, predstavljala reportaže s festivala i koncerata te svoje uvijek zanimljive intervjue s raznim glazbenicima.

Roche je razgovara sa svima, od Micka Jaggera preko Justina Timberlakea do raznih gitarskih i elektroničkih alternativaca, uvijek odlično pripremljena i raspoložena da sa slatkim osmijehom na licu postavi i najbezobraznija pitanja. No najvažnije je bilo vidjeti da Roche doista voli dobru muziku, tako da su se njezini intervjui mnogo više bavili time nego tabloidnim temama ili intimnim ispovijestima.

Zato je i dio šoka koji su izazvale 'Vlažne zone', romaneskni prvijenac Charlotte Roche, bio u tome što se mlada spisateljica odlučila agresivno i bez dlake na jeziku pozabaviti najdubljom intimom duše i tijela. Roche je za svoju junakinju izabrala tek punoljetnu Helen Memel, djevojku opsjednutu vlastitim tijelom, ponajviše svim njegovim sokovima, izlučevinama, tekućinama. I hemoroidima, naravno, koji su svojevrsni pokretač radnje, s obzirom na to da Helenina priča započinje u bolnici, nakon operacija ozljeda koje su nastale uslijed brijanja intimnih dijelova tijela.

'Vlažne zone' (u Hrvatskoj je prijevod objavila Naklada Zadro) izazvale su skandal u njemačkim, pa onda i europskim medijima, te postale nevjerojatno uspješan bestseler, što se iz današnje perspektive može objasniti s dvije stvari. Prva jest da Roche prilično dobro piše, direktno, jasno i neustrašivo. Druga je ipak malo važnija, a odnosi se na to kako danas ljudi percipiraju vlastita tijela, koja su pod utjecajem marketinga postala male bauštele savršenstva, mjesto koje se treba brijati, mazati, laštiti, držati vječno mladim. Roche je u 'Vlažnim zonama' ljudskom tijelu vratila dostojanstvo prirodnosti, znoja, masti i povremenog smrada, ukazavši na to da se davno napustio ideal higijene u ime tjelesnog fašizma.

Njezin novi roman, koji se sredinom kolovoza pojavio u njemačkim knjižarama, nosi naslov 'Schossgebete', što bi se moglo prevesti kao 'Molitve u krilu'. Od prve rečenice je jasno da Roche ni ovaj put ne planira biti fina djevojka te roman započinje s detaljnim i petnaest stranica dugim opisom seksa mladog bračnog para, koji se odvija dok je dijete u školi. Nema sumnje da se Roche i u svojem drugom romanu inspirira vlastitim životom, no kao i mnoge druge autobiografske proze, i 'Schossgebete' ima mnogo više smisla čitati kao fikciju, jer nije važno koliki je procent opisanog istinit, nego kako se unutar teksta uklapa u romanesknu cjelinu.

Ključni dio drugog romana Charlotte Roche neupitno jest referenca na tragediju iz autoričina života. Naime, Roche je 2001. izgubila trojicu braće u prometnoj nesreći. Još gore, oni su se uputili na njezino vjenčanje! Opis tog događaja je vrhunac 'Schossgebete', što je za Roche predstavljalo i neku vrstu terapije, kako je izjavila u jednom intervjuu.

Iako se ne očekuje da će 'Schossgebete' postići nevjerojatni uspjeh 'Vlažnih zona', kontroverze su se već zakotrljale. Vodeća njemačka feministkinja starije generacije Alice Schwarzer autorici je uputila otvoreno pismo u kojem je optužuje da seks koristi kao sredstvo što bolje prodaje romana. Očuh Charlotte Roche je pak za njemački tjednik Stern izjavio da ona obiteljsku tragediju zloupotrebljava 'bez obzira, skrupula i poštovanja', kao marketinško sredstvo. No roman je dobio dobre kritike, pa ga je Der Spiegel opisao kao 'kombinaciju kolumne iz ženskog časopisa i toka svijesti po modelu Jamesa Joycea, što omogućava uvid u stanje uma suvremene multitasking žene'.