Socijalno angažirani projekt nizozemske umjetnice Ulrike Möntmann nastao je s ciljem propitivanja uloge umjetnosti u poticanju društvene promjene, naglašavanja dvostruko marginaliziranog položaja žena ovisnica i dovođenja u pitanje genetske predodređenosti za ovisnost.

Prva faza ovog internacionalnog projekta izvedena je u Ženskoj kaznionici u Požegi tijekom dvotjedne radionice sa ženama zatvorenicama koja se održavala u studenom 2008. Tamo su izrađene lutke koje imaju crte lica pojedine žene i prikupljene intimne biografije sudionica prema kojima su izabrane lokacije za 'bešćutno' napuštanje porculanske dojenčadi. Ovisnice su rado pristale sudjelovati jer inače rijetko imaju priliku ispričati svoju stranu priče.

Dvadeset i četiri taksi vozila prevezla su grupe poznatih osoba i građana koji su bebe ostavili na mjestima blisko vezanima za život zatvorenice pod pseudonimom Pia Herc.

Sudbina krhkih porculanskih lutaka posve je prepuštena rukama prolaznika. Ako je prolaznik ignorirao lutku, nije se događalo ništa, a kada ju je podigao, ona je izgovarala rečenicu teksta iz Pijine biografije. Lutka ostavljena pokraj Veterinarskog fakulteta u Heinzlovoj 55 ljudima je obznanila da je rođena jer njezina majka pobačaj smatra smrtnim grijehom, dok je porculanka pred ljekarnom u Šestinskoj 1 priznala: 'U dobi od devetnaest godina koristim heroin za spuštanje nakon previše kokaina, ectasyja i speeda.'

Na poleđini svake 'porculanke' otisnut je pseudonim ovisnice i godina njezina rođenja. Zatvorenica Pia Herc tako se emocionalno posve razgolitila, a njezina intimna priča izišla je u javni prostor. No postavlja se pitanje jesu li te intimne priče ikada bile izvan javnog prostora ili im je mjesto rezervirano s one strane ljudskog pogleda.

DROPPERI U AKCIJI

Poznati dropperi, osobe zadužene za napuštanje lutaka i krojenju njihove sudbine, bili su pjevačica Maja Vučić, šefica udruge B.a.B.e Sanja Sarnavka, nekadašnji europski boksački prvak i današnji proizvođač ekološke hrane Željko Mavrović, sociolog Benjamin Perasović, prof. dr. Slavko Sakoman, umjetnica Iva Kovač i brojni drugi. Prepušteno im je da odluče hoće li je samo deponirati na predviđenu lokaciju, potražiti joj najudobniji smještaj koji može pružiti gradski asfalt ili možda pomoći pri pronalasku skrbnika.

Maja Vučić za svoju je lutku pronašla mjesto pod propupalim drvetom u parku jer joj je, kaže, 'grozno bilo samo je ostaviti da leži na cesti'.

Sanja Sarnavka pobrinula se za to da dobije povratnu informaciju o porculanki koju je napustila te poslala sina na mjesto na kojem je ostavljena. Iako su ljudi prvotno bili uznemireni pri pogledu na napuštenu bebu te se držali na distanci, nakon nekoliko rečenica koje im je uputio njezin sin, prolaznici su se počeli prepirati tko će bebu usvojiti i ponijeti je kući.

'Upravo je angažman i buđenje svijesti o vlastitoj odgovornosti jedan od ciljeva ove umjetničke intervencije', rekla je Iva Kovač. Ona se pobrinula za to da njezina lutka ne ostane razbijena na cesti. Prvotna namjera bila joj je ostaviti je u dvorištu policijske postaje u Petrovoj 152, no nakon policijske odbijenice upušta se u razgovor sa službenicima koji nakon spoznaje o cilju projekta kontaktiraju sa šefom, koji opet za bebu pronalazi mjesto rekvizita u edukativnom programu policije.

Iako nam je sudbina većine neželjenih porculanki ostala nepoznata, svatko od nas unaprijed zna kako bi reagirao. Što bismo učinili s lutkom? Nemilice je pregazili autom, čekali trenutak osame pa joj prišli ili je uočili krajičkom oka, na trenutak se zapitali što pobogu radi na cesti i vratili se mislima koje je prekinuo taj neočekivani objekt koji se ispriječio na putu?

Bilo kako bilo, umjetnički podvig Nizozemke Ulrike Möntmann predstavlja osvježenje u mainstream akcijama osvješćivanja o opasnostima droge, kod nas svedenima na prodavanje radova nastalih u komunama. Prema riječima sociologa Benjamina Perasovića, 'akcija je ostvarila uspjeh ako je izmijenjena svijest i samo jedne osobe'.