'Odlično je baviti se kriminalom' glasila je poruka, i naslov, odlične zbirke priča Nenada Stipanića iz 2008, u kojoj je ovaj autor tematizirao hrvatsku tranziciju uvjerljivije nego većina njegovih kolega.

Stipanić nije nudio kritički pogled izvana ili teorijska naklapanja, nego je – crpeći i iz vlastitog iskustva – prikazao životni milje onoga što se nekad zvalo radnim narodom ili proletarijatom, dok su danas u najboljem slučaju djelatnici. Ili nezaposleni.

I doista, 2008. se u Hrvatskoj još uvijek bilo odlično baviti kriminalom, u čemu je – kako izgleda po brojnim suđenjima bivšem premijeru – prednjačio vrh države, odnosno HDZ koji je taj vrh okupirao tri četvrtine vremena otkako je Hrvatska neovisna država.

Danas se barem malo teže baviti kriminalom, što ne znači da ga i dalje nema u svim slojevima hrvatskog društva, i to ne kao ekscesne, nego sjajno organizirane pojave.

Stoga je i novi roman Nenada Stipanića, naslovljen 'Izbacivači Majke Božje' (u izdanju Algoritma i s urednikom Krunom Lokotarom), jednako aktualan kao i njegova prethodna knjiga. Radnja je smještena u narodnjački klub, u javnosti prezreno mjesto domaće realnosti, koje bez obzira na službeni stav gađenja prilično prosperira.

Stipanić ovako objašnjava zašto je odlučio pisati o tome: 'Narodnjačka scena posljednjih je godina postala mainstream - dok sam se kretao tim miljeom, znao sam susresti ljude koje sam poslije viđao u Krivom putu ili drugim okupljalištima alternativne scene. I više uglavnom nema značenje koje je imala devedesetih ili početkom dvijetisućitih.  No iako su mnogi klubovi danas čista šminkerska limunada, neki su još uvijek reprezentativno mjesto za opisivanje naše društvene travestije i mentaliteta, koji poprilično utječu na naše živote.'

No što ljude privlači u narodnjački klub – nije valjda muzika?! 'Ti klubovi zrače sirovom seksualnošću i mislim da je to ono što ljude tamo najviše privlači. Nasilja ima više nego u klubovima alternativaca, no nisu svi narodnjački klubovi jednaki. Ja tu muziku nikada nisam podnosio, no erotizam kojim taj svijet odiše bio mi je sasvim ugodan', kaže Stipanić, koji ističe i da se položaj žena u narodnjačkom miljeu također s vremenom donekle promijenio: 'Donedavno žene su bile uglavnom seksualni objekti, a sad sve više preuzimaju dominantnu ulogu. Sve su češći i ženski redari koji znaju neugodno spustiti ego balkanskog frajera.'

Treba napomenuti da je Nenad Stipanić čovjek s dugogodišnjom praksom u izbacivačkom poslu, što mu definitivno pomaže i u pisanju, jer nudi autentičnu perspektivu na od strane mainstreama nedovoljno obrađene teme u suvremenoj hrvatskoj književnosti. Stoga pitamo koje su tajne izbacivačkog zanata: 'Najbolji izbacivač snažan je i pametan. Ako je samo snažan, zgodno je da je u ekipi i netko pametan. Treba imati osjećaj kada reagirati i na koji način, no čovjek nije stroj i s vremenom se u tom poslu živci istroše i sve je manje strpljenja za pregovore. Alkohol u principu kumuje većini tučnjava, no u klubovima i loša ventilacija i zagušljivost mogu dati podstreka', objašnjava Stipanić.

Glavni lik romana je izbacivač Crni, kroz kojeg Stipanić nudi i oštru kritiku društva, ali i lažne religioznosti, kakve u narodnjačkim klubovima itekako ima: 'Križevi oko vrata i drangulije iz Međugorja na priličnom su broju posjetilaca narodnjačkih klubova. Moj glavni lik Crni također je vjernik od djetinjstva. Mnoštvo polugolih tijela pod bubnjanjem glazbe i svjetlima lasera podsjeća na raspojasani neopoganski obred pomiješan s katolicizmom, nešto kao balkanski vudu. Bog je posvuda, reprodukcija i metabolizam.'

Ali što ako Crkva zamjeri isticanje takve pervertirane religioznosti u romanu, kao i sam naslov 'Izbacivači Majke Božje', koji nije neprovokativan? Stipanić lakonski odgovara: 'Ne opterećujem se time, ako me Papa ekskomunicira i ja ću njega. Odgovornost Crkve prema  ljudima koji su odlučili karte staviti na onaj svijet i njoj povjeriti svoj duhovni život je golema. A ta se odgovornost neprestano zloupotrebljava kroz bezbrojne skandale, perverzije, kočenje napretka i neprestano kompliciranje samog vjerskog nauka.

Je li Crni autorov alter-ego ili ne, pitamo Stipanića, koji nudi sljedeći odgovor: 'Odlučio sam napisati satirični triler u kojem bih pokušao prikazati što bi se moglo dogoditi kad se balkanska politička, ekonomska i vjerska perverzija sudare s američkom pop-kulturom, internetom, sve prisutnijom američkom kulturom oružja i neoliberalnim postulatima. Sve to može eksplodirati u nestabilnom pojedincu. Lik sam gradio kao i u svakoj svojoj knjizi, nabacujući na skelet svoje biografije meso tuđih zločina, kolektivnih strahova i želja, a u ovoj knjizi i meso američkih i australskih sociopatskih ubojica. Nezahvalan je to postupak za mene kao pisca jer me često potpuno identificiraju s likom knjige, no vrlo zahvalan u smislu sugestivnosti koja se tako postiže.'

'Izbacivači Majke Božje' odigravaju se u jednoj napetoj i preokretima ispunjenoj noći, ali sažimaju osjećaje i pojave cijele postsanaderovske ere, koja ima novi kriminalni kvalitet unutar općerazglašene borbe protiv korupcije. Da je domaća kinematografija malo brža u svojim reakcijama na hrvatsku zbilju, Stipanićev bi roman mogao biti savršen literarni predložak za autentično hrvatski, a istovremeno tarantinovski triler, s velikim dozama crnog humora, naravno. Naročito su zanimljivi Stipanićevi uvidi u psihologiju tog miljea, u kojem se okupljaju, između ostalih, mladi kriminalci 'jer se tu više drži do moći i financijskog statusa, nego u, recimo, klubovima alternativaca. Stari bossovi na vrhu piramide preferiraju mirnija i finija mjesta te se klone sukoba. Ali ponekad ih, kad malo popiju ili šmrknu, balkansko srce odvuče…' kaže ironično Stipanić, koji napominje i da je, kada se govori o kriminalu, jako važno uvijek se sjetiti da 'nisu svi u prilici odabrati svoje životne putove'.