'Agenti kulture' kao naslov romana istovremeno zvuči i duhovito i prijeteće. 'Koji pobogu agenti, tajni ili možda književni, a kakva tek kultura, čovjek se zapita. Hoću reći, odličan je naslov, kako ste do njega došli?

Da, zvuči i zajebano i zajebantski, a to je i ton kojim sam pokušao ispričati priču o dvoje kulturnih menadžera koji stižu iz metropole u malo srednje-dalmatinsko misto kako bi organizirali festival kulture.

Priča je smještena u primorsku sredinu. To je jedna od slavnijih tradicije hrvatske književnosti, od Hektorovića preko Marinkovića i Smoje pa do Baretića. Kakva je Vaša Dalmacija, Vaš Jadran u 'Agentima kulture'?

Ja sam s teškog kontinenta, iz Vinkovaca, pa je i moj doživljaj primorske regije malo pomaknut, s onom kontinentalnom distancom, ali u romanu i nisam želio proniknuti u dušu Dalmatinca, nego u mozak organizatora festivala, dočarati njihove strahove, nade, iluzije... Stoga se i veći dio radnje odvija u njihovim usijanim glavama. Zamislio sam gradić koji je sklon brendiranju u znaku Kralja Žigmunda Luksemburškog. Sada se svi žele brendirati, odnosno pozicionirati na kulturnoj mapi; svi žele pokazati bogatstvo svoje tradicije pa se posvuda uprizoruju kostimirane bitke iz prošlosti. Moji agenti kreću na more kako bi proveli u djelo jedan ambiciozno zamišljen festival kulture, no na terenu ih dočekuju svakojake prijetnje: brod ljepote, zdrug drevnih Žigmundovih strijelaca, raspomamljeni Slow food pokret i ostale utvare koje na razne načine ugrožavaju festival.

Drugi element priče romana nadobudni su zagrebački kulturnjaci. Kao novinar dobro poznajete tu scenu. Je li Vam možda netko konkretan bio inspiracija?

Takve likove nije teško naći na sceni. Čim se izgubi odmak od posla koji čovjek radi, čim se u glavi stvori iluzija neke misije, stvari otkližu u karikaturu pa i bizarluk. To je ono što se događa u romanu. S druge strane, znam da sam se upustio u jednu temu u kojoj se odmah traži ključ, ali ne mogu reći da sam pred očima imao neki konkretan, stvaran lik, osim možda malo samoga sebe u liku Martinija, drugog čovjeka festivala.

Prošli ste razne umjetničke festivale u Hrvatskoj; što je u vezi njih dobro, a što loše? Što uopće znači jedan festival kada je riječ o malom, provincijskom mjestu, a što u Zagrebu?

Uvijek kad se vraćam s nekog puta, gledam plakate po gradu i kad vidim da se neki događaj ili festival održao dok me nije bilo. S druge strane, taj festivalski bum je u neku ruku dobar, barem kada govorimo o onim književnim festivalima, ali je loše to što svaki od njih ima svoje pisce, svoje mecene čak i svoje novinare. Recimo, ja kao pisac kratkih priča nikada nisam pozvan na Festival kratkih priča koji već dugo postoji. Nije da zbog toga ne mogu spavati, ali takvih je primjera koliko hoćeš. Jer ako nekome država daje novac pa onda ne možeš promovirati samo svoje prijatelje. Ali to je odraz naše podijeljene scene: klijentelizam, podilaženja, interesi... Onaj tko se ne želi lizati ni s kim, tko nema volje za tim aktivnostima, taj ostaje po strani.

Možete li izdvojiti, po posve subjektivnim kriterijima, najbolji i najgori festival u Hrvatskoj? Ili, ako bi Nuhanović bio ministar kulture, kome bi se dalo novca?

Pa većina festivala, barem na papiru, pronalazi neko opravdanje. Problem je u tome što su oni uglavnom produžena ruka marketinga i malo je onih koji se kritički odnose prema stvarnosti. Dominiraju festivali koji slave tradiciju. Tu bih možda izvršio preraspodjelu novca u korist suvremenosti.

Smatrate li da je satira u 'Agentima kulture' dobronamjerna? Treba li biti? Odnosno, želite li postići da se čitatelj smije likovima ili i samom sebi i svojim sličnim iskustvima?

Ne vjerujem u dobronamjernu satiru. To mi djeluje kao hranjenje prosječnog ukusa. Istina, satira je tu da nasmije, ali i da uzdrma, povrijedi ili čak razbjesni ako treba, zašto ne? U našem društvu pa i u književnosti ili na filmu previše je koketiranja s prosjekom, tako da smo u zadnjih dvadeset godina populizma izgubili čitatelja-znalca iz srednje klase, a s druge strane stvorili ovisnike o marketingu kojima je 'Pedeset nijansi sive' obavezna lektira. No to je dio jedne šire priče... Brodski se u svojim esejima prisjeća kako su u doba njegove mladosti u Petrogradu među običnim ljudima plamtjele rasprave oko toga tko je za Dostojevskog, a tko za Tolstoja. U mojoj generaciji koplja su se lomila oko toga što tko sluša, danas su žučne rasprave izazivaju klubovi iz Lige petice i slično. U tom opadanju nastradao je i humor, barem ako je suditi po onome čemu se ljudi pretežno smiju. U 'Agentima kulture' preteže humor situacije. Neki čitatelji su možda zbog izbora teme očekivali lakrdiju, ali u osnovi se radi o jednom prigušenom tipu tragikomedije, gdje se za primat međusobno bore smijeh i strah, ovisno o tome tko ga čita.

Kako komentirate specifični diskurs kulturne scene, sve te 'platforme za povezivanje estetika', 'strategije kulturnih industrija' i sl.? Taj se novogovor čini kao tragikomična verzija korporativnog diskursa, koji, naravno, svi pošteni kulturnjaci iz dubine duše preziru.

Kulturni menadžment sve više dominira sferom kulture, nameće nam se kao neka nužnost bez kojeg ćemo svi završiti u 'nižerazrednom Vratniku'. Ali to je za očekivati s obzirom na to da priča i imidž prodaju više-manje sve. Ljudi nasjedaju tim štosovima, takvo je vrijeme. Neki dan sam na televiziji slušao gospođu koja se predstavlja kao 'profesionalna organizatorica tuđih života'. Vjerujem da ima puno dezorganiziranih klijenata, barem u Zagrebu.

Jednu televizijsku sezonu ste radili na emisiji 'Knjiga ili život', koja je onda bez objašnjenja ukinuta. Bez želje da Vas uvalim u probleme na HTV-u, ali kako komentirate taj potez? Zašto emisija o knjigama i književnosti nije za program javne televizije?

Kome trebaju obrazloženja. Pa Vjesnik je pao bez ispaljenog metka, nestao je Feral, nestale su i mnoge dugogodišnje emisije, na godinu možda ne bude ni 'Pola ure kulture', a gdje neće 'Knjiga ili život'. Točno je da HRT ima obavezu prema knjigama, kao i prema ostalim umjetničkim djelatnostima, no kada se rade godišnje statistike, vjerojatno se pokaže da knjiga ipak dosegne potrebnu minutažu po raznim emisijama. Druga je stvar to što se o knjigama govori samo prigodničarski i što nema kritike, ali kritika izgleda više nikome nije potrebna. Ona je samo smetnja prodaji. U biti, što su knjige lošije, to je manje prostora i želje za kritikom.