Naime, tada je pomoćnik ministrice kulture Vladimir Stojsavljević izjavljivao da će producenti, koji angažiraju glumce iz kazališta za telenovele morati plaćati, osim honorara glumcima, i svojevrsnu naknadu kazalištima. Ta je izjava izazvala burne reakcije u kazališnim krugovima, ponajviše zbog toga što bi tim potezom, kako se isticalo, došlo do narušavanja egzistencije glumaca, no ubrzo je postalo jasno da se radi o probnom balonu kojim se htjelo ispitati kazališno mnijenje i vidjeti je li moguće zakonom riješiti taj dugogodišnji problem.

Ispostavilo se da malo kome odgovara zadiranje u famozni članak 48. postojećeg ZOK-a po kojem kazališni umjetnici mogu obavljati umjetničke poslove izvan matične kuće uz pismenu suglasnost intendanta ili ravnatelja nego je, čini se, ostavljeno šefovima kazališta da sami riješe taj problem. Međutim, problem je puno dublji i pitanje je može li se i treba li ga rješavati zakonom.

Sustav je postavljen tako da, primjerice, glumac HNK-a radio ili ne radio, uvijek dobiva istu plaću, jer su njegova primanja zabetonirana zadanim koeficijentom, a kako ne postoji stimulacija za veći broj odigranih uloga i ne sankcionira se nerad, teško se može očekivati promjena aktualne situacije.

To pak obilato koriste neki glumci u HNK-u, Gavelli i drugim kazalištima te godinama ništa ne rade: primjerice, u osam sezona odigrali su između pet i osam novih uloga, dakle, imali su jednu novu predstavu po sezoni, ali su zato uspjeli snimiti 180 nastavaka neke TV serije i još tri, četiri filma te uredno primati plaću prvaka u HNK-u (oko 10.000 kuna netto), a uz to i visoke honorare za TV novele i filmove (navodno po epizodi, ovisno o ulozi, od 500 do 2.000 eura).

Što onda donosi Nacrt prijedloga novog Zakona o kazalištu?

Najviše negodovanja izazvao je prijedlog o 'pojednostavljenju procedure izbora intendanta HNK-a iz Zagreb'.

Naime, Zakonom o kazalištu iz 2006. grad Zagreb postao je suosnivač HNK-a sa 49 posto, čime je automatski stekao pravo da odlučuje o izboru intendanta te kuće. Po novom prijedlogu intendanta zagrebačkog HNK-a imenuje Vlada RH samo na prijedlog ministra kulture, a u proceduri izbora intendanta u potpunosti se briše uloga gradonačelnika Zagreba što zapravo znači da se minorizira grad Zagreba kao jedan od osnivača.

Ravnateljica Male scene Vitomira Lončar kaže da je 'nelogično da strana koja daje više od 40 milijuna kuna godišnje nema nikakvih prava u odlučivanju čelnog čovjeka HNK-a' i da bi problem između Ministarstva kulture i grada Zagreba, koji postoji već dulje vrijeme, trebalo rješavati 'ostvarivanjem komunikacije, a ne promjenom Zakona'.

Također, drži da je apsurdno raspisivanje natječaja za ravnatelja kazališta samo tri mjeseca prije isteka mandata, jer u tom slučaju on u prvoj godini svog mandata odgovara za tuđi program, odnosno, može realizirati samo tri, umjesto četiri godine vlastitog programa. Vitomira Lončar navodi praksu razvijenih zemalja, primjerice, Velike Britanije, gdje novi ravnatelj kazališta mora biti izabran godinu dana prije isteka mandata dotadašnjeg šefa kazališta te dobiva i svoje prostorije za rad u zgradi kazališta gdje sa svojim suradnicima priprema program i tako postaje u potpunosti odgovoran za svoj program od početka do kraja mandata.

Apsurdnim smatra i prijedlog da se umjetnici 'zbog veće fleksibilnosti' angažiraju na pet godina, pogotovo danas kada se zna da većina umjetnika potpisuje ugovore samo na dvije godine. U kazališnim krugovima nije pozdravljena ni ideja o zapošljavanju stalnog redatelja, a pojavilo se i pitanje kako to da Nacrt ne regulira način prikupljanja novca za funkcioniranje kazališta. U sadašnjem ZOK-u predviđeno je da kazališta mogu prikupljati novac iz zaklada, sponzorstava, darova i drugih izvora što po mišljenju Vitomire Lončar izaziva niz problema u praksi jer kazališta iznajmljuju svoje dvorane za različite nekazališne manifestacije, a ansambli za to vrijeme ne mogu igrati.

'To je nepoznato u razvijenim kazališnim sredinama!', zaključuje Vitomira Lončar.

Dubravka Vrgoč, ravnateljica ZKM-a i predsjednica Europske kazališne konvencije, otkriva da u europskim zemljama uopće nema kazališnih zakona, a odnosi između glumaca i kazališta regulirani su zakonom o radu i ugovorima između umjetničkih djelatnika i teatara.

Mandati ravnatelja kazališta nisu ograničeni što znači da mogu biti na čelu nekog kazališta i 25 godina ako dobro posluju i imaju umjetnički odjek, no u slučaju lošeg poslovanja mogu biti smijenjeni nakon godine dana rada. Zanimljivo je da u Europi gotovo više nema stalnih ansambala; glumci se vežu uz predstave ili projekte dobivajući posao uglavnom na audicijama, što znači da su izloženi surovoj konkurenciji i neizvjesnoj situaciji na kulturnom tržištu.

U Njemačkoj, kao i u nekim drugim razvijenim sredinama, uobičajena je praksa da novoizabrani ravnatelj u kazalište dovedu kompletno novu ekipu, od glumaca do scenografa kako bi uspješnije mogao realizirati svoj umjetnički koncept, koji ostaju u tom teatru sve do završetka njegova mandata, a zatim napuštaju to kazalište i odlaze u druge sredine.

Nigdje u Europi, naglašava Dubravka Vrgoč, više ne postoje tzv. kućni redatelji, što je zastarjela praksa i relikt socijalističkog kazališta. Stoga je prijedlog o zapošljavanju stalnog redatelja kontraproduktivan, jer onemogućava intendanta ili ravnatelja da u skladu s vlastitom poetikom bira suradnike što može dovesti do uniformiranog kazališnog jezika i gušenja umjetničke slobode. Međutim, uobičajeno je da europska kazališta drže producente i dramaturge što se poklapa s hrvatskim sugestijama. Također, u Europi je model koprodukcija svakodnevna praksa, zaključuje, što omogućuje, uz razmjenu umjetničkih iskustava, i dobivanje novca za projekte iz raznih europskih fondova i zaklada. To pak kazalištima donosi veću samostalnost i emancipiranost od ministarstava i drugih osnivača.

Redatelj Ivica Buljan, koji godinama radi u Sloveniji, a realizirao je brojne predstave širom Europe, od Moskve do Baltika, kaže kako je u Sloveniji sustav potpuno identičan našemu, no ne postoji specifičan Zakon o kazalištu, ali je radna disciplina neupitna.

'Nastupi zaposlenih glumaca u drugim kazališnim kućama iznimno su rijetki zbog velikog broja izvedbi koje imaju, primjerice, Slovensko narodno gledališče ili Gradski dramski teatar.' U bivšim istočnim zemljama i dalje postoje repertoarni ansambli, kao u Hrvatskoj, no i tamo se kulturna klima sve više mijenja tako da je sve veća fluktuacija glumaca i ostalih umjetničkih djelatnika. U Rusiji svako važnije kazalište ima jednog ili nekoliko sponzora, primjerice, Kazalište Pjotra Fomenka podupire druga po veličini banka VTB, koja godišnje daje određenu svotu, ali uz to daju i dopunske stipendije. I ruski glumci također su razapeti između kazališta, televizije i filma, jer je novca uvijek premalo, a teatar se ne može natjecati s filmom.

Ako glumci iz tog teatra snimaju filmove, to rade ljeti, tako da ne štete svom kazalištu, ili zatraže od filmskog producenta da napravi satnicu snimanja prema njihovom rasporedu u teatru kako ne bi oštetili matični teatar. U Francuskoj jedino čuveni pariški teatar Comedie Francaise ima stalni ansambl, čiji su članovi istodobno i dioničari. Ostatak produkcije čine projekti koje vode redatelji, a oni su ravnatelji vlastitih kompanija bez stalno plaćenih članova. U Francuskoj nadležno Ministarstvo kulture podmiruje plaće za samo 35 umjetničkih djelatnika u nacionalnim kazalištima, a primanja za ostale, recimo, scenske radnike, moraju podmiriti iz vlastitih prihoda. Razvijen je i sustav sponzorstava. Također, postoji sustav socijalne zaštite za umjetnike i tehničare koji funkcionira u razmjeru s brojem projekata u kojima sudjeluju, zaključuje Buljan.