Zbog toga smo s Ianom Rankinom porazgovarali o njegovoj impresivnoj književnoj karijeri. Ovaj škotski pisac je započeo kao književni teoretičar, stigavši čak do doktorata na temu nove škotske književnosti, koji je ostavio nedovršenim nakon što je shvatio da može živjeti od pisanja.

Rankin je od sredine osamdesetih objavio više od dvadeset knjiga te brojne kratke priče, a sudjelovao je i u snimanju dokumentarnih filmova te se nije libio ni komentirati dnevnopolitičke događaje u emisijama na britanskoj televiziji. Iako je dugo živio sa suprugom i dva sina u Francuskoj, od prije nekoliko godina se obitelj Rankin preselila u Edinburgh, grad koji zauzima ključno mjesto u opusu ovog autora. Rankin je u međuvremenu dobitnik nekoliko književnih nagrada, a knjige su mu prevedene na dvadeset jezika.

U intervjuu za tportal.hr Ian Rankin je govorio o 'Pritužbama', svojem pristupu pisanju krimića, zbog čega se ne bi usudio pisati iz ženske perspektive te postoji li kakva temeljna razlika između ozbiljne književnosti i krimi romana.

Kako ste se odlučili na stvaranje lika Malcolma Foxa, koji je nositelj radnje u 'Pritužbama', i zašto ste radnju smjestili u odjel policije koji istražuje druge policajce?
Iako je inspektor Rebus otišao u mirovinu, i dalje sam želio pisati detektivske priče. Pročitao sam članak u novinama o unutarnjim poslovima i pomislio da je to zanimljiva perspektiva. Razgovarao sam s policajcima koji tamo rade i otkrio da mi je njihov posao fascinantan! Oni se ponašaju poput špijuna te koriste mnogo tehničke opreme za prisluškivanje. A svi ih u policiji mrze! Također, moraju uvijek poštovati pravila jer njihov je posao hvatati policajce koji ih ne poštuju, te sam se odlučio takve likove učiniti zanimljivim čitatelju.

Kao u mnogim vašim romanima, Edinburgh je kulisa cijele radnje. Čini se da volite taj grad, u kojem već nekoliko godina i živite, no većinom ga prikazujete kao vrlo mračno mjesto. Jeste li u 'Pritužbama' prikazali drukčiji Edinburgh u odnosu na onaj iz serijala o inspektoru Johnu Rebusu?
Fox je skroz drukčiji lik u odnosu na Johna Rebusa. Razlikuje se psihološki, temperamentom i emocijama, pa on vidi jedan drukčiji Edinburgh. Za razliku od Rebusa, Fox čitateljima pokazuje Edinburgh koji je i lijep grad prepun kulture, kao mjesto kojem se tek ponekad događaju loše stvari.

Hoće li se Fox i Rebus možda susresti u nekoj budućoj priči?
Mogu zamisliti zaplet u kojem Fox istražuje neki stari slučaj Johna Rebusa ili da Rebusa regrutiraju iz mirovine kako bi pomogao u istrazi korumpiranog policajca.

Postoje li planovi da se romane o Malcolmu Foxu pretvori u TV seriju, kao što je bilo s Johnom Rebusom? Također, Rebusa su glumila dva različita glumca, John Hannah i Kenn Stott – koji vam je bio draži?
Nikada nisam gledao TV filmove koji su snimani po mojim romanima o Johnu Rebusu. Nisam želio da se lica i glasovi glumaca umiješaju u moje ideje o tome kakve likove želim opisivati. Obožavatelji mojih romana su mi pak rekli da im je kao Rebus bolji bio Ken Stott. Što se 'Pritužbi' tiče, postoji određeni interes da se taj roman pretvori u TV film, a možda i igrani film.

U knjigama pišete o socijalnim i ekonomskim aspektima zločina, a negativci nisu nekakvi zli genijalci, nego ljudi koji su postali takvi većinom zbog životnih okolnosti. Što vam znači takav pristup?
Krimiće sam, između ostaloga, počeo pisati i jer su mi se činili kao dobar način da se upečatljivo pozabavim problemima suvremenog urbanog života. Krimi fikcija mi omogućava da pišem i o politici i korporacijama, te naravno o siromašnima i onima koji su obespravljeni. Želio sam pisati o velikom neredu u kojem živimo, a to mogu preko krimića jer policijski detektiv ima odličan pristup svakom sloju i klasi društva. Od šefova na vrhu do proletarijata na samom dnu svega.

Koji vam je omiljeni od negativaca koje ste stvorili u vašim romanima?
Obožavam Caffertyja, velikog krimi šefa Edinburgha. Psiholozi bi vjerojatno smatrali čudnim što moj junak Rebus živi u ulici u kojoj sam živio kao student, dok Cafferty živi u romanima živi u kući vrlo sličnoj mojoj sadašnjoj, kada sam uspješan pisac krimića. Dakle, osjećam da sa Caffertyjem imam dosta sličnosti, iako je on kriminalac.

S druge strane, žene su rijetko centralni likovi vaših priča. Imate li možda mačo-perspektivu na pisanje krimića? Jeste li ikada bili u iskušenju stvoriti serijal koji bi nosio ženski lik?
Ne osjećam se previše samouvjereno kad se radi o pisanju iz ženske perspektive. Zato mi je trebalo dugo vremena da u romanima o Rebusu stvorim lik poput Siobhan, detektivke koja je s vremenom zauzimala sve važnije mjesto u priči. Pred kraj serijala ona je jednako snažan i zaokružen lik, baš poput Johna Rebusa, pa zato ostavljam otvorenom mogućnost da ću jednoga dana napisati knjigu iz njezine perspektive.

Nedostaje li vam John Rebus?
Ne, nimalo. Uostalom, znam što radi – kao vanjski civilni suradnik pomaže malom odjelu koji se bavi nikad razriješenim ubojstvima. A obojica i pijemo s društvom na istoj lokaciji, u Oxford baru u Edinburghu.

Iznimno ste produktivan pisac. Koliko vam vremena treba za pisanje jednog romana?
Ovako ide taj proces: o novoj knjizi počinjem razmišljati u listopadu, a studeni i prosinac provedem baveći se zapletom i planiranjem njegove strukture. Počinjem pisati početkom siječnja i knjiga je gotova otprilike do sredina lipnja. Do tada sam već prošao tri nacrta teksta. Onda se malo svađam sa svojim urednicima oko stvari koje oni žele mijenjati, odnosno koje žele da ja promijenim. Knjiga se objavljuje u listopadu, kada ja već razmišljam o sljedećoj! Riječ je o uhodanoj matrici koja mi se sviđa. Pripovijedanjem pokušavam svijetu oko sebe dati smisao, to je i neka vrsta terapije.

U intervjuima ste već mnogo puta istaknuli da ste skoro slučajno postali pisac krimića. Imate li danas razloga za žaljenje što niste postali, kako se to kaže u Velikoj Britaniji, literarni pisac? Također, što kažete na često izrečenu konstataciju da je zapravo Dostojevski bio najbolji pisac krimića? Odnosno, koja je razlika – i postoji li uopće – između žanrovske i opće književnosti? Ima li se tu itko pravo osjećati važnijim?
Ne vidim razliku između dobre književnosti, žanrovske i nežanrovske. Sve dok pisac ima nešto zanimljivo reći i sve dok je u stanju naći najbolji način da to učini, ništa drugo nije toliko važno. Ostalo ovisi o knjižarima, književnim teoretičarima i žirijima; neka oni odluče što je krimi roman ili znanstveno-fantastični ili beletristika. 'Zločin i kazna' je u biti kriminalistički roman, jednako kao i 'Dr. Jekyll i Mr. Hyde' ili Dickensova 'Bleak House'. I još mnogi tekstovi koje smatramo pravom književnošću. Sve to jest materijal za živahnu književnu diskusiju, ali na kraju mi se ipak čini da nije vrijedno tolike pažnje i svađe.