Od institucije ne treba očekivati iznenađenja. One ni ne služe tome, njihova je svrha očuvanje i održanje, čak i održavanje. Tako je i s Hrvatskim narodnim kazalištem u Zagrebu, središnjom kućom domaćega glumišta, koja svojim repertoarom mora, čini se, zadržati željezni repertoar, obaveze i prilike koje nudi školska lektira i sreću pretplatnika.

Stoga repertoar i mora biti baziran na klasicima. Kako bi kazalište ipak funkcioniralo donekle u skladu s vremenom, klasicima se pokušava dodati novo ruho, najčešće kostimografsko-scenografskom kozmetikom, u hrabrijim slučajevima i intervencijama u jeziku ili dramaturgiji, tek rijetko i nešto radikalnijim rezovima ili dodavanjima. Sve to je legitimno, čak i potrebno, pitanje je samo kakav je rezultat.

Ili, drugim riječima, radi li se sve to samo zato da bi se sakrila nemoć kojom domaće kazalište čak ni klasike ponekad ne zna postaviti tako da barem budu dostojni takvog statusa.

Upravo se to dogodilo 'Gostioničarki Mirandolini' Carla Goldonija, komadu koji uz 'Ribarske svađe' stoji na vrhu opusa tog Venecijanca. U režiji Saše Broz, ljubavni peterokut s nekoliko tupih kutova i sva ostala vesela događanja u nekoj osamnaestostoljetnoj talijanskoj gostionici, premješteni su u sredinu dvadesetog stoljeća, početak talijanskog sna o 'slatkom životu'.

Iako je Italija pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća već bila poprište mediteranskih zavrzlama, na primjer u 'Dundu Maroju' u režiji Ozrena Prohića, takvo je izmještanje lako prihvatiti kao možda efektno, ali ne i previše duboko rješenje. Slična kulisa mogla je biti i druga obala Jadrana u isto vrijeme, pogotovo s obzirom na to da je ova predstava nastala kao koprodukcija zagrebačkog i zadarskog HNK.

Središnja domaća kazališna kuća u posljednje vrijeme, naime, surađuje s lokalnim kazalištima na jednoj koprodukciji godišnje pa je tako prošle u Vukovaru odrađen 'Adagio' Lade Kaštelan. I dok se u tom slučaju i nije mogla tražiti lokalizacija ili neka druga vrsta upisanosti koprodukcijskih (ne)mogućnosti u samu predstavu, Mirandolina, Goldoni i Zadar mogli su se na pozornici barem sresti.

Saša Broz to nije dopustila, kako u jeziku, tako i u svakom drugom aspektu predstave. Toliko je truda uloženo da se ovu i ovakvu 'Gostioničarku Mirandolinu' očisti od svega, da na kraju gotovo ništa nije ostalo. Koliko god doslovnosti na pozornici bile, pogotovo u domaćem glumištu, otežavajuća okolnost koja rijetko pridonosi kvaliteti, u ovom slučaju zaista je teško ne prisjetiti se 'Ribarskih svađa' Joška Juvančića u Dramskom kazalištu Gavella kod kojih je upravo lokaliziranost i mogućnost prepoznavanja bila zalog uspješnosti.

U ovoj predstavi, međutim, nema ni Dalmacije, niti Zadra, ni Mediterana, pa čak niti Italije. Scenograf Dragutin Broz poigrao se s nasljeđem pop-arta i zaslužan je za dvije, tri vizualne doskočice, ali mu se rad sveo uglavnom na rješavanje zadatosti teksta. Slično je postupila i kostimografkinja Mirjana Zagorec kad je klasičnoj disciplini muških odijela i ženskih svečanih haljina kontrapunktirala običnom majicom i trapericama naslovne heroine. Takva karakterizacija odjećom u skladu je s Goldonijem, ali ne i režijskom 'idejom' preskakanja stoljeća.

Ako je izvorna Mirandolina bila simbol ženske samosvijesti ili barem opiranja stereotipiji, u dvije stotine godina kasnijem kontekstu njezina samosvijest trebala bi imati i drukčija značenja, no njima se nitko u ovoj predstavi nije želio, ili znao, baviti. Zato vizualni identitet ostaje samo šarena slika za nemoćnu, nepostojeću redateljičinu viziju.

Jedino što na trenutke spašava 'Gostioničarku Mirandolinu' nekoliko je glumačkih gegova. Iako Marija Škaričić u naslovnoj ulozi nije mogla pokazati zašto je najvažniji adut ove predstave upravo njezino ponovno pojavljivanje na sceni, prirodnost s kojom prilazi svakoj ulozi ni ovdje nije zatomljena. Tek pogrešno upotrijebljena, i stoga izgubljena.

Prava je zvijezda produkcije Ranko Zidarić, glumac za kojeg je najčešće teško reći kad glumi, ali koji i na sceni HNK, možda i pogotovo na njoj, funkcionira kao poželjno osvježenje. U gomili lošeg preglumljivanja ili, ljepše rečeno, hipertrofiranih manirizama, Zidarićeva jednostavnost nasmijava i liječi.

'Gostioničarka Mirandolina' u režiji Saše Broz i nije ništa drugo nego popunjavanje praznog prostora. Praznina, međutim, nije u zadarskom ansamblu ili repertoaru Drame zagrebačkog HNK, ona je prvenstveno u glavi. A takvu je najteže popuniti.