U razgovoru za tportal.hr poznati španjolski pisac Javier Cercas, gost Festivala svjetske književnosti, govori o prošlosti svoje domovine, zašto smatra Europsku uniju jedinom realnom utopijom te zbog čega ga izluđuje kampanja za odcjepljenje Katalonije od Španjolske
O tome da je lik u romanu nazvao po sebi:
Namjerno sam se igrao time stvarajući lik koji nosi moje ime. Očekivao sam da se čitatelj pita je li Javier iz knjige isti kao ja ili ne. Naime svi drugi likovi u knjizi su postojali u stvarnom životu, dakle to su pravi ljudi, pa sam i ja morao biti unutra. Svaka knjiga stvara svoja pravila, a ovo je bilo pravilo za 'Salaminske vojnike'. Primjerice, najbolji roman koji sam čitao je Cervantesov 'Don Quijote', a on na početku piše kako je riječ o prijevodu priče s arapskog, iako to naravno nije tako. Dakle tako je i Javier Cercas u knjizi izmišljen, a uživao sam i napisati ga tako da ispadne glup lik. Nije on nekakav privlačni plavokosi Brad Pitt, nego je recimo mnogo gluplji i od svoje djevojke iako se pretvara da je intelektualac.
O intelektualcima koji su podržavali Franca:
Pisac Rafael Sanchez Mazas je Macguffin u mojem romanu 'Salaminski vojnici', kao kod Hitchcocka. On je izgovor za priču, ali je pravi glavni lik mladić koji se bori na strani fašista u Španjolskom građanskom ratu. Taj lik je inspiriran 19-godišnjim rođakom mojih roditelja, a on se smatrao obiteljskim herojem kod nas doma. Danas inače svi kažu da su bili protiv Franca, ali to je laž. Većina je bila za njega ili mu se uopće nije suprotstavljala, pa tako i moji roditelji. Pisac Mazas je pak sam primjer onoga što je tema knjige, a to je da čovjeka od pristajanja uz totalitarizam i fašizam ne može spasiti ni veliko obrazovanje ni talent ni kreativnost.
O pokušaju državnog udara u Španjolskoj:
Za Španjolce je 23. veljače 1981. nešto kao atentat na Kennedyja u Americi. Svi koji su tada bili živi znaju što su radili tog dana i gdje su bili. Tada sam bio mladi student i došao sam doma te zatekao majku kako pegla i na radiju sluša što se događa. Ona je bila obična žena, ali je i njoj bilo jasno da je riječ o državnom udaru. Svima je to bilo jasno. Moja reakcija je bila da idem na sveučilište, prosvjedovati, ali i vidjeti djevojku koja mi se tada sviđala jer sam znao da će ona, kao velika aktivistica, biti ondje. Majka me uhvatila za ruku i nije mi dala da idem, ali sam ipak otišao. No, zamislite, sve su ulice bile potpuno prazne, a na sveučilištu sam zatekao troje ljudi! Jer Španjolci su se tada odlično sjećali Francove diktature i rata koji joj je prethodio, pa je takva reakcija bila u skladu s četiri desetljeća njegove vladavine.
O sjećanju i zaboravu:
Pogrešno je reći da je demokracija u Španjolskoj uspjela zbog dogovora da se zaboravi Franco. Ne, baš obratno! Svi su se sjećali i građanskog rata i Francove diktature i zato je demokracija uspjela, jer se ljudi nisu htjeli vratiti na ono što je bilo.
O tome kako je kralj spasio demokraciju:
Ironično jest, ali Španjolska nije apsolutistička monarhija, nego parlamentarna. Nisam monarhist, da bude jasno, ali uvijek kažem da bih radije živio u monarhiji poput Velike Britanije i Švedske nego u republici poput Sirije. Kralj Juan Carlos je u tom trenutku imao veliku moć i to zato jer ga je Franco postavio na tu poziciju! On je tu moć iskoristio protiv pučista i tada se zapravo legitimirao kao demokratski kralj. Bio je vrlo koristan za španjolsku demokraciju. Juan Carlos je od tada napravio mnogo pogreški, a napravio je pogreške i tog dana, ali sveukupno je itekako pozitivna figura.
O komunistima:
Jedini koji su se u Španjolskoj borili protiv Franca su komunisti. To je jako zanimljivo - komunisti su doista bili idealisti koji su vjerovali da stvaraju bolje društvo i utopiju jednakosti, a postigli su grozne rezultate. Ljudi moraju prihvatiti to da najbolje želje često proizvode najgori rezultat. Nije istina da su svi komunisti bili protivnici slobode i religije i države, kao što nije istina ni to da su svi frankisti bili čudovišta.
O realnoj utopiji Europe:
Za mene je jedina prihvatljiva utopija ona koja je realna. To je Europska unija. Da, dosadna je, komplicirana, ima puno birokracije u Bruxellesu, nikome se ne sviđa. Baš to je pokazatelj da je riječ o utopiji koja ima smisla, koja nije savršena. Ljudi su zaboravili u ovim desetljećima mira da su se Europljani prethodno stoljećima međusobno ubijali u stotinama ratova. Europska unija je prvi put u povijesti Europe omogućila da se europski narodi ne ubijaju međusobno! To je ta nesentimentalna, neinspirativna utopija za koju se treba boriti, baš zato što je to teško i nije poletno kao reći 'idemo stvoriti društvo u kojem će svi biti jednaki' i slično.
O budućnosti Europske unije:
Problem Europe trenutno nije ekonomski, nego je politički. EU se nalazi na raskršću i treba se odlučiti hoćemo li se ujediniti ili raspasti. Nacionalizam i populizam su najveće prijetnje za Europu. Trebamo donijeti odluku da se još više povežemo, a ne prepustiti se ljudima poput Marine Le Pen i Nigela Faragea. Nacionalizam je najveća glupost na svijetu!
O odcjepljenju Katalonije:
Ako pogledamo s kulturnog aspekta, stvari ovako stoje: službeni jezik je katalonski, televizijski i radijski programi su na katalonskom, novine izlaze na katalonskom i sve to plaća vlada. Dakle katalonski jezik nije ugrožen, to je jednostavno laž. Sredinom kolovoza bio sam u Edinburghu te sam imao priliku razgovarati s ljudima koji vode kampanju za neovisnost Škotske, pa i s Aleksom Salmondom, njihovim liderom. On mi je rekao da Škotska nikad ne bi pokretala pitanje neovisnosti od Velike Britanije da ima 60 posto onoga što je omogućeno Kataloniji. Pobogu, pa Katalonija ima i svoju odvojenu policiju! No nacionalizam je iracionalan. Taj pokret za neovisnost Katalonije lako je objasniti, to je tipični populizam. Što je populizam? Pa politika koja odbija analizirati kompleksnu situaciju nego pronalazi jedan vanjski razlog za sve probleme i zla. I onda se u taj izgovor stalno upire prst, a u Kataloniji je to Madrid. Madrid je kriv za sve. Ljudi tako mogu misliti da oni nisu odgovorni za bilo što, nego kriviti nekog drugog. To je vrlo ljudska reakcija, ali je pogrešna. Čim se pak nađe političar koji će se tako ponašati, a još maše i nekom zastavom, lako će okupiti ljude od sebe. Pritom će se ispod mahanja zastava za sebe krasti novac. Svaki je nacionalist stručnjak za laganje. To vjerojatno znate i vi u Hrvatskoj. Svaki nacionalist će širiti laži i vjerovati u laži. Ti ljudi su jako opasni, jer dok lažu, oni još i kradu od svih. A za njihove laži umire netko drugi.
