Za dugometražni prvijenac 'Manta Ray' tajlandski je redatelj Phuttiphong Aroonpheng osvojio nagradu Horizonti na ovogodišnjoj Mostri, a s tom svojom hipnotičkom pričom o identitetu, izmještenosti i prijateljstvu gostuje i na Zagreb Film Festivalu na kojem se film u glavnom programu prikazuje 16. studenog
U blizini priobalnog tajlandskog mjestašca, na mjestu gdje se utopilo na tisuće izbjeglica Rohindža, lokalni ribar u šumi pronalazi ozlijeđenog čovjeka bez svijesti. Spasivši stranca koji ne govori ni riječi, ribar mu ponudi prijateljstvo i nazove ga Thongchai. No kad ribar iznenada nestane na moru, Thongchai polako počne preuzimati njegov život: kuću, posao i bivšu suprugu. Rohindže su nacionalna manjina bez države koja doživljava progon u Mjanmaru i već godinama u improviziranim čamcima bježe iz zemlje u potrazi za boljim životom. Tajlandske vlasti ih često ostavljaju na otvorenom moru, a u posljednje vrijeme otkrivene su masovne grobnice na južnoj tajlandskoj granici. 'Manta Ray' Phuttiphonga Aroonphenga premijerno je prikazan u natjecateljskom programu Orizzonti Venecijanskog filmskog festivala, gdje je osvojio nagradu za najbolji film, a potom i na festivalima u Torontu i San Sebastiánu.
Film 'Manta Ray' otvara uvodna posveta 'Za Rohindžane'. Riječ je etničkoj manjini bez vlastite države čiji pripadnici prebivaju u Mjanmaru a često završavaju kao izbjeglice u graničnom Tajlandu. Možete li nam reći više o njihovom položaju?
Status Rohindžana tijekom posljednjeg desetljeća delikatna je i kontroverzna tema u tajlandskom društvu. Počeo sam se njome baviti kroz nekoliko umjetničkih projekata u kojima sam istraživao koncept identiteta i kako geografske granice definiraju našu osobnost. Dok sam razvijao scenarij za 'Manta Ray' izbjeglička je kriza eskalirala. Godine 2009. čamcima koji su prenosili izbjeglice koji su bježali od Rakhinaca (većinski narod u Mjanmaru) nije dopušteno da pristanu uz tajlandsku obalu. Tajlandska vlada usprkos osudi međunarodne zajednice otjerala je brodove natrag na otvoreno more, a kao posljedica toga mnogi su se utopili. Tajlanđani su tada po prvi put otvoreno razgovarali o svojem tretmanu naroda Rohindža i potrebi zauzimanja stava. Izbile su žučne rasprave među pripadnicima tajlandske srednje klase i bio sam šokiran zadrtim nacionalizmom, mržnjom i anti-izbjegličkim rezentimanom koji su iskazivali brojni ljudi oko mene. Neki od njih bili su bliski prijatelji s kojima sam odrastao. Ovo me potaknulo da još više istražim ovu temu. Tako sam i otišao u izbjeglički kamp koji je smješten sa samom sjeveru Tajlanda, u blizini granice s Mjanmarom. Dvije države na tom mjestu razdvaja samo rječica koju je lako prijeći i nema nikakvog traga žičanih ograda i vojnih barikada. Tu sam ugledao prizor koji je na mene ostavio dubok dojam – tajlandska i mjanmarska djeca igrala su se i plivala zajedno. Taj prizor podsjeća me kako su svi ljudi u suštini isti.
Film je vrlo oskudan u dijalozima, što doprinosi općem osjećaju osamljenosti. Zašto ste odlučili da glavni lik kojeg glumi Aphisit Hama bude lišen sposobnosti govora?
U scenariju sam zamislio Thongchaija kao stranca za kojeg nismo sigurni je li nijem ili ne razumije jezik koji govore ostali likovi. Međutim, ono što je važno jest da on ipak uspijeva, makar samo privremeno, ostvariti suživot s tajlandskim ribarom. Kasnije u filmu, napokon čujemo njegov glas u obliku pjevušenja koje dopire iz njegovih prsa. Ne znamo što taj zvuk predstavlja, međutim riječ je o glasu koji svako ljudsko biće može proizvesti. Film govori o strahu i paranoji s kojima ljudi dočekuju autsajdere koji su zakoračili na njihov 'teritorij', a mnogi upravo tako doživljavaju imigrante i izbjeglice. Ovi neprijateljski glasovi nekako uvijek zagušuju glasove samih izbjeglica. Drago mi je što ste postavili ovo pitanje, jer Thongchai doista u filmu nikad ne progovori; on samo može slušati ribara i Saijai (ribarova supruga). No ovo nas tjera da se zapitamo što nam Thongchai ima za reći i da zaželimo konačno čuti njegov glas.
'Manta Ray' nije samo politički manifest o konkretnom društvenom pitanju, već je prožet dubljom simbolikom i metaforom. Koje su ključne teme koje istražujete?
Zanima me složena i konfuzna priroda ljudskog identiteta. Konkretnije, fascinira me kako se neki ljudi slijepo drže unaprijed zamišljenog identiteta i pritom nasilno odbacuju drugačije koncepcije i vrste identiteta. Na to se nadovezuje pitanje kako ovo izraziti filmskim jezikom i što je s identitetom samog filma.
Film je pogotovo upečatljiv po svojim hipnotičkim kadrovima u kojima se elektronske kompozicije Christine Ott i Mathieua Gabryja impresivno nadopunjuju s brojnim fluorescentnim i šarenim svjetlima. Ima li ova atmosfera i mističnu dimenziju?
Šuma iz filma tajanstveno je mjesto koje je ispunjeno mračnim tajnama. U stvarnom životu mnogi izbjeglice Rohindža umrli su u nasilnim okolnostima i njihova tijela zakopana su diljem graničnog područja. Samo tlo skriva mnoge tajne i nepoznate materije. Mrtva tijela, električne lampice i šareno drago kamenje za hvatanje raža nametnuli su se kao prirodni rekviziti ovog svijeta sablasti, smještenog na granici između svjetla i tame, života i smrti.
vezane vijesti
Čestitke na osvajanju nagrade Horizonti na prestižnom Venecijanskom filmskom festivalu. Nakon niza projekata na kojima ste radili kao direktor fotografije (filmovi 'Vanishing Point', 'The Island Funeral') ovo je iznimno uspješan početak redateljske karijere. Koji su vam budući planovi?
Vrlo sam sretan i počašćen ovim međunarodnim priznanjem. Nakon Venecije otpočela je uzbudljiva vožnja i još mi treba vremena da sve do kraja procesuiram i posložim doživljaje. Nastavit ću raditi kao direktor fotografije, ali u nekom trenutku krenut ću ostvarivati i svoj sljedeći igrani film. Međutim, nakon mnogih godina napornog rada, prvo se želim malo odmoriti i uživati u ovom trenutku.
