Nova predstava kazališta Kerempuh s gostujućim redateljem Sašom Anočićem, 'O medvjedima i ljudima', nastala je iz kratke novinske vijesti o pljački banke čiji epilog je, umjesto željenih 12 tisuća kuna, gubitak triju života. Na gotovo neprimjetnu vijest u moru tragedija koje nas okružuju i svakodnevno ispunjavaju crnu kroniku, Anočić je odlučio reagirati kazališno, tako što je gole fakte odnosno mrtva imena na papiru obogatio životnim pričama aktera u danima prije no što su postali vijest.

Sudbinama deset junaka, međusobno povezanih bračnom, prijateljskom, rodbinskom ili ljubavničkom vezom, zajedničko je životno nezadovoljstvo i očaj, od kojeg neki spas traže u vanbračnim izletima ili drogi, dio se skriva u vlastitom ludilu i vlastitoj besperspektivnosti, dok pojedinci spas traže u užetu oko vrata.

Dok su se Anočićevi prethodni antijunaci, slavni Lojtrica i njegov mlađi brat Niko Ništ, protiv paradoksa sustava borili pod plaštem groteske, ovdje su likovi dobrim dijelom odbacili svijet ludizma, pobjegavši u znatno površniju komiku uz dodatak agresije, pretjerano se zadržavši u prostoru tipiziranih, kerempuhovskih uloga.

Upravo tu se krije ključni problem predstave – u susretu dviju nespojivih poetika: Anočićeve groteskne i paradoksalne, prepune vica, lucidnih redateljskih rješenja i pametnog humora kroz koji progovara kritika društva, i znatno površnije i ukočenije Kerempuhove. U srazu kreativnosti i institucionalizacije pobijedila je, nažalost, potonja. Anočić, koji redateljsku poetiku gradi prvenstveno u radu s glumcima, nije uspio Kerempuhov ansambl u potpunosti uplesti u svoje poetske niti, pa je rezultat polovičan, s naglašenim stilskim neusklađenostima.

Blistave epizode i nesklad cjeline

Dramaturško klupko predstave sastoji se od nekoliko niti, odnosno životnih priča, koje Anočić elegantno plete kroz kratke scene nalik filmskim, gradeći sudbine dozirano, uz postupna otkrivanja. Slijedi prvi sudar s institucionalnom tromošću – prijelaze između kratkih scena ispunilo je prečesto pomicanje glomaznih kulisa (Miljenko Sekulić), što je osjetno rušilo dinamiku igre i stišavalo kazališnu čaroliju.

Cjelina predstave, uobičajeno za prve izvedbe Anočićevih komada, ima dosta dramaturških viškova koje će redatelj, vjerujemo, u idućim izvedbama pročistiti. Problem je i u neuravnoteženosti cjeline. Neke su priče u potpunosti uspjele zadržati ravnotežu, u nekima je humor progutao osnovnu misao komada, dok se neke čine suvišnima, poput priče Svemira i Marijane ispunjene prečestim pjevačkim blokovima, vrlo često dramaturški neopravdanim. Na mikroplanu predstava sadrži velik broj odličnih epizoda, redateljskih rješenja i poneku odličnu glumačku rolu.

Luka Petrušić i Nina Erak-Svrtan oblikovali su najzanimljivije likove predstave, Gradimira i njegovu majku Pirošku. Petrušić je svoj lik oblikovao na tragu Anočićevih grotesknih junaka, obogativši ga vrlo duhovitim osobinama poput vertikalnog spavanja sa škarniclom na glavi. Duhovitost fizičke nemoći babe Piroške i mudrost da je pretvori u sredstvo manipulacije Erak-Svrtan oblikovala je s naglaskom na flegmatičnosti, čime je lik obogatila slojem paradoksalnosti.

Anita Matić Delić bila je vrlo duhovita kao pretjerano razgovorljiva Svemirovova supruga Kata, naivna i dječje znatiželjna na svom brzom jeziku, usamljena u pozadini 'komunikacijske buke'. Ivan Đuričić postupno je gradio lik Jadranka od početne osamljenosti preko naglašenije emocije do neočekivanog obrata u sreću. Odličan je bio u mimi i suigri s nevidljivim Ibrahimom, uspjevši fizički nepostojeći lik dobrim dijelom oživjeti.

Tarik Filipović bio je vrlo duhovit kao Albanac Aljemi, na trenutke ipak pretjerujući u 'lj-izaciji' glasa 'l'. Hrvoje Kečkeš u oblikovanju Svebora nije se odmaknuo od svojih tipičnih uloga pretjerano zbunjenog tipa, a Ivana Roščić bila je tek solidna u ulozi Zdenke (u alternaciji s Lindom Begonjom).

Mario Mirković bio je uvjerljiv u pjevačkim dijelovima, uspjevši Svebora oblikovati kao punokrvnog glazbenika, ali i prenaglasivši sirovost lika, no u prvom dijelu predstave bio je nesiguran u izgovoru teksta. Nera Stipčević u glumačkim dijelovima nije bila dovoljno uvjerljiva, nije uspjela stupnjevati emocije i obuzetost narkoticima. Živnula bi tek s mikrofonom u ruci, ali to pjevanje nije uspjela uklopiti u ulogu.

Iako počesto dramaturški suvišak, glazba Marija Mirkovića i 'Chishche Lishche', u izvedbi Mirkovića, Đuričića, Petrušića i Kečkeša, vrlo dobro je odsvirana te je efektno pokrivala česte prijelaze između scena.