Marko Pogačar, jedan je od organizatora nedavno završenog književnosg festivala Prvi prozak na vrh jezika, urednik u „Zarezu“ i „Quorumu“, na festivalu je bio žirant i predstavio dobitnike nagrada Na vrh jezika i Prozak te knjige prošlogodišnjih laureata. Prije deset godina Marko Pogačar je i sam je bio laureat, kao prvi dobitnik nagrade Na vrh jezika. Nakon toga ostvario je plodnu spisateljsku karijeru, kakvu svaki od aktualnih dobitnika vjerojatno priželjkuje. Jer pjesme Marka Pogačara čitaju se danas doslovce širom svijeta.
Kako ocjenjujete prvo izdanje festivala Prvi prozak na vrh jezika? Koliko festivalsko predstavljanje mladih autora može pridonijeti popularizaciji književnih nagrada?
Jako sam zadovoljan. Autori i autorice su bili na visini zadatka, Cafe u Dvorištu je odličan i uhodan prostor za takve događaje, odaziv publike je bio sasvim solidan, kao i medijska pokrivenost. Pomalo je, doduše, porazna činjenica da bi predstavljanje istih tih autora i knjiga, van festivalskog okvira, zasigurno privuklo bitno manje pažnje. Dobar su dokaz tome prethodnih devet izdanja eponimnoga natječaja, koji su bili – pogotovo medijski – znatno slabije popraćeni. Ta mi se pomalo nasilna 'festivalizacija' i 'eventizacija' kulturnog i medijskog prostora čini jako problematičnom, ali odlučili smo se, moguće oportunistički no s dobrim razlogom, uskočiti na taj vlak. Nema previše smisla dodjeljivati sve te nagrade i objavljivati prve knjige ako će to proći uglavnom ispod radara.
Kako cirkuliraju informacije o književnoj produkciji između zemalja regije? Zašto se hrvatski književnici trebaju čitati i u regiji?
Među ljudima u fahu, cirkulacija je sada već sasvim solidna. Na razini cjelokupne javnosti ona mnogo manje dolazi do izražaja. Ali to je složen problem. Ni u hrvatskoj javnosti informacije o književnoj proizvodnji ne cirkuliraju najsjajnije. Ta je 'regija', jugoslavenski prostor, iz više razloga logično polje interesa za naše pisce i obrnuto, prije svega naravno zbog toga što se radi o području jednog jezika. Broj čitatelja koji djelo mogu čitati u izvorniku nekoliko se puta umnaža. To što je protočnost samih knjiga iz različitih razloga i na više planova poprilično otežana i vrlo mala, drugo je pitanje. Pitanje koje svakako ima i svoju političku dimenziju, i kojim se što prije valja ozbiljno pozabaviti. Ne znam kome je na Balkanu u interesu biti samo hrvatski ili samo srpski pisac, i što to uopće znači.
Književni natječaj Na vrhu jezika raspisuje se već deset godina. Primjećujete li kako djeluje na produkciju poezije kod nas? Raste li s godinama broj prijava na natječaj? Kako danas nagrade Prozak i Na vrh jezika olakšavaju afirmaciju mladim književnicima?
Sumnjam da slične nagrade i natječaji posebno stimuliraju proizvodnju u kvantitativnom smislu, ali mi se čini da itekako mogu uticati na pomake u kvalitativnom. S većom vidljivošću natječaja broj prijava iz godine u godinu polako raste, no ne može se govoriti o nekakvoj geometrijskoj progresiji. S obzirom na kontekst, logično je očekivati da će se taj broj s vremenom manje ili više ustaliti. Afirmaciju natječaji izrazito olakšavaju, već i stoga što pružaju mladim autorima priliku da objave prvu knjigu, do koje oni u današnjim uvjetima sve teže i teže dolaze. Takvi bi natječaji, čini mi se, trebali prije svega biti vrsta servisa, platforme.
Prije deset godina, bili ste prvi dobitnik nagrade Na vrh jezika. Što je ta nagrada promijenila u vašem životu?
Promijenila je, zvuči možda patetično ali je sasvim realno, sve. Imao sam 21 godinu tada, pisuckao sam nešto, no nisam baš znao što bih s tim – i na natječaju je rukopis završio slučajno, nisam ga sam poslao. Puno me više zanimao punk-rock i hiljadu drugih stvari. Taj interes istina, teško da je splasnuo, ali sam u međuvremenu otkrio da je literatura to što želim raditi u životu. Ta je nagrada bila udarna igla od koje su se stvari zarolale, a mogle su, naravno, završiti i sasvim drugačije. Priskrbila mi je na neki način, iako ne treba sve to uzimati previše ozbiljno, i 'esenciju' i 'egzistenciju'. Imao sam sreće s tim manje-više slučajno izvučenim scenarijem.
Vaše knjige prevedene su na dvadesetak jezika. Kakve su reakcije strane publike i kritike na hrvatsku poeziju u prijevodu? Gdje ste cjenjeniji pjesnik, u inozemstvu ili u Hrvatskoj?
Desetak je mojih knjiga objavljeno van zemlje, iako su prijevodi, razbacani periodikom, antologijama i sličnim tiskovinama, dostupni na tridesetak jezika. Na ova pitanja teško mi je dati konkretniji odgovor – to treba pitati čitatelje i kritičare. Kritička recepcija bila je jako dobra, no u to ne polažem previše. Puno više me veseli da ipak, bez obzira na sve moguće otegotne okolnosti, tamo negdje uokolo globusa postoje neki rasuti ljudi, bez obzira koliko malobrojni bili, koji te pjesme čitaju i, moguće, u njima nešto nalaze. Po tom smo pitanju u istoj koži. I za tu braću po stihu se vrijedi boriti.
