Nakon odluke Vlade RH o sanaciji Studentskog centra u Zagrebu donesene 24. siječnja, primopredaja je izvršena i sljedeći se koraci sanacijske uprave tek čekaju, dok nad SC-om navodno visi dug od stotinjak milijuna kuna. Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta s jedne, te Sveučilište u Zagrebu i dojučerašnja Uprava SC-a s druge strane, ne mogu se složiti oko visine duga, jer ovi drugi tvrde da je dug nastao nebrigom i neplaćanjem od strane Ministarstva i da, uostalom, nije toliki. Nataša Rajković, kazalištarka koja je ime i u europskim razmjerima stekla suradnjama s redateljem Bobom Jelčićem, donedavna pomoćnica ravnatelja SC-a za kulturu i voditeljica programa Kulture promjene opisuje situaciju u Savskoj 25 i njezine uzroke. Znakovito, bez prognoza za budućnost.

Studentskom centru događa se sanacija. Što to znači za njegovo funkcioniranje, a što za njegovu budućnost?

Sudeći po iskustvu, nažalost, sanacija kod nas ne znači uvijek i smislenu reformu, što je zadaća dobre sanacije. Jedino što će se sada, kada je kadroviranje obavljeno, u SC sasvim sigurno sliti sva ona dosad navodno sporna sredstva. Prošla SDP-ova sanacija rađena je po istom scenariju kao i ova pa nisam baš optimistična. Ista imena, isti zavičaji, ista retorika i banalni 'spinovi' kao i prije deset godina... tako da po svemu sudeći nećemo daleko u budućnost, prije ćemo se malo voziti unatrag. Kao i čitavo društvo.

Kao mastodont koji se malo, ako uopće, promijenio u proteklih nekoliko desetljeća, dijeli li SC sudbinu ostalih sličnih sustava iz vremena prije tranzicije? Je li takva sudbina nužna?

Nužna je promjena. Dobra reforma, ali kod nas nema volje za to. Naime, godinu dana slušamo kako se javnim institucijama loše upravlja pa ih treba privatizirati a pritom nikome nije palo na pamet da je možda problem u lošem kadroviranju i da ta partitokratska praksa mora jednom stati. Konkretno, mi u kulturi SC-a smo uspjeli smo doskočiti zastarjelom organizacijskom modelu, dakle reformirati i osuvremeniti sve što se moglo u okvirima mogućeg, ali nismo uspjeli to formalizirati pa ni zaštititi.

U igrama oko SC-a veliku ulogu igra i politička vlast, s obzirom da je pitanje SC-a jedno od glavnih u jurisdikcijskim natezanjima između Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta s jedne strane i Sveučilišta u Zagrebu s druge. Zašto je vlast, ili vlasništvo nad SC-om, važno?

Točnije je pitanje kako to da Sveučilište u Zagrebu nije nikome važno? Naše Sveučilište ima velik broj vrijednih nekretnina, ne samo Savsku, a kao kompleksan i spor sustav može te nekretnine bolje čuvati nego, recimo, neka unezvijerena vlast suočena s krizom i proračunskim deficitom. Kad sam prije osam godina došla u SC i kada su me optuživali da ću sve rasprodati i ugasiti Teatar &TD, nisam se bojala da se sprema neka privatizacija jer je ona bila nemoguća. Naime, SDP bi toliko vikao na HDZ da bi se sve orilo. Sada kada koalicijska vlada najavljuje privatizaciju strah me jer nema nikog da se na njih pošteno izviče. To što govori struka, civilno društvo i društvo uopće, oni ni čuju niti slušaju.

Tko je kriv za sadašnje stanje SC-a, s navodnih više od 100 milijuna kuna duga?

Politika. I HDZ-ova i SDP-ova. Kod nas ne možete govoriti ozbiljno o odgovornosti kada vam je skoro svako poslovna odluka posljedica stranačkih odnosa i dogovora. Tako je i sa SC-om. Politika, a ne struka, odlučuje o tome kolika je cijena obroka. Naime, za HDZ-ove vlasti SDP bi povećanje cijena studentske prehrane iskoristio za napad na HDZ, kao što će sada HDZ vjerojatno napasti SDP. Takva nedosljednost nije samo pitanje tog famoznog poštenja o kojem neprestano govore nego i njihovog nepoznavanja situacije.

Sudeći po najavama, ali i po uhodanoj praksi u sličnim slučajevima, kultura bi mogla biti prva na udaru u sanaciji. Kako je program kulture promjene SC-a svojevrsni zaštitni znak SC-a, ali i uspješna opozicija-alternativa gradskim i republičkim kulturnim institucijama, kako planirate zaštititi program u sanaciji?

Što Sanacijsko vijeće točno misli ne znam, no ono što njegov predsjednik Vjekoslav Bratić komunicirao dok je godinu dana sjedio u Upravnom vijeću bilo je sve samo ne dobro po kulturu. No, s obzirom da je sada sanacija uvedena može biti da je pljuvanje po kulturi bilo samo sredstvo da se opstruira rad Upravnog vijeća i Uprave, pa i Sveučilišta, možda čovjek promijeni ploču. To nikad ne znate. Morate pričekati kraj, baš kao s lošom predstavom koja je puna banalnosti i sve vam je unaprijed jasno, a opet sjedite i čekate da se nešto neočekivano dogodi. Činjenica je da ni ova vlast ne vidi ulogu kulture u društvu i ekonomiji pa nam se ostaje nadati da će progledati.

Koliko stoji program Kulture promjene i je li takav program moguć izvan sustava SC-a?

Program djelatnosti kulture SC-a obuhvaća programe svih objekata i svih disciplina. Taj program u toj sveobuhvatnosti nije moguć izvan SC-a jer je planiran za njega. Kultura promjene može raditi i nešto drugo i negdje drugdje ili bolje reći sve po svuda jer Kultura promjene je ime koncepcije po kojoj programiramo i radimo i ne treba ga miješati s djelatnošću kulture SC-a.

Sve ove priče oko novaca koje kultura SC-a troši neuke su i zlonamjerne. Mene prozivaju ne samo za programska sredstva na koju mogu utjecati i koja pokrivamo prihodima, nego me prozivaju za rashode čitave djelatnosti koja ima pedeset zaposlenika u kulturi, pet u sportu i jednog studentskog kapelana, koja ima kazalište, galeriju, dva kina, dvije knjižnice... Tako da mogu reći da se ponosim što je u osam godina mog rada u SC-u svaki zaposlenik dobivao plaću na vrijeme, topli obrok, dječji doplatak, dodatak na staž i slično. 'Neodgovorno' sam trošila novce i za grijanje objekata u kojima publika sjedi kada gleda predstave, a i priznajem da sam ponekad čak i palila klime i hladila dvorane da ljudi ne bi popadali u nesvijest od vrućine. Sve to priznajem hrvatskoj vladi koja me namjerava sankcionirati za neodgovorno poslovanje jer sam vodila djelatnost umjesto da je ugasim.

Naime, problem je što se naša Vlada 'narazgovarala' s nekim takozvanim radnicima SC-a koji misle da se namjenska programska sredstva, koja dobivamo od Ministarstva kulture, Gradskog ureda za kulturu, EU-a i drugih institucija, mogu prenamijeniti u neke druge svrhe. Njihove božićnice, na primjer. Onda još i misle da kada predstave gostuju na festivalima u zemlji i inozemstvu, ili kada suradnici putuju na rezidencije uz sklopu EU projekta, to plaća SC. To misle više od pedeset godina pa mogu i dalje, ali ovoga puta to isto misle i Ministar znanosti i Premijer. A to je već problem.

Možete li usporediti prihod, rashod i broj gledatelja Teatra &TD s onima gradskih kazališta?

Plaće zaposlenika i sva davanja na njih, režije, održavanje objekata, tj. hladni pogon, godišnje iznose nešto manje od 9 milijuna kuna. Tu brojku za druga kazališta mogu samo nagađati jer precizni podaci nisu dostupni. Ako Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu s 500 zaposlenih za plaće i pogon stoji oko 100 milijuna gradskih i državnih kuna godišnje, može se pretpostaviti da Zagrebačko kazalište mladih sa 100 zaposlenika, odnosno 130 s ansamblom, Grad stoji oko petine ili četvrtine tog iznosa. Vjerojatno je tu negdje i Dramsko kazalište Gavella s nekih 120 zaposlenih i tako dalje. S time da su u svim tim institucijama plaće više nego u SC-u.

Program je odvojeno pitanje, koje neke izgleda najviše smeta, i nije gubitak u poslovanju SC-a. Prihode programa ostvarujemo preko Ministarstva kulture, Gradskog ureda za kulturu, EU fondova i vlastitim prihodima od najma, komercijalnim aktivnostima i prodajom karata, i oni iznose oko 4.3 milijuna kuna, što je više nego dovoljno da se pokriju troškovi jer su rashodi programa na razini 3.8 milijuna.

Iako uspješan u produkciji, ak i kad ima 'pravo na pogrešku', programu Kulture promjene često se zamjera nedostatak postprodukcije ili, kolokvijalno rečeno, brige o projektima nakon što su realizirani/premijerno izvedeni. Kako odgovarate na to?

Teatar &TD nema glumce na plaći, što znači da reprize ovise o rasporedu izvođača, a ne o volji kazališta. Pored toga, Teatar igra predstave plaćajući izvođačke honorare po izvedbi što znači da repriza ima koliko ima novca. U usporedbi s drugim kazalištima koja također nemaju ansamble Teatar &TD producira daleko više programa, i što je najvažnije, njegove predstave igraju godinama i igrat će i dalje sve dok komuniciraju s vremenom. Teatar &TD treba uspoređivati sa sličnim kazališnim kućama u Europi, jer u Hrvatskoj takvih nema.

U slučaju da sanacija zaista zahvati ili čak ukine program Kulture promjene, vjerujete li da će reagirati s jedne strane Ministarstvo kulture, a s druge kulturna scena Zagreba i Hrvatske?

Ministarstvo kulture je već izrazilo svoj interes za očuvanje cjelokupnog pogona kulture SC-a, a ne samo Kulture promjene. Međutim, pravo pitanje je zašto MZOS najavljuje osnivanje Sveučilišnog kulturnog centra u Rijeci, a istovremeno zagrebačkom Sveučilištu oduzima nadležnost nad kulturnim centrom u Savskoj za koji je napravljena i Ministarstvu kulture upućena razrađena Strategija razvoja Sveučilišnog centra za kulturu i umjetnost? Drugim riječima, zašto je Sveučilište koje je već upisano na kulturnu hrvatsku i europsku scenu, koje je obrazovalo brojne generacije umjetnika, koje ima tri umjetničke akademije i planira izgradnju plesne, koje ima Teatar &TD, Galeriju SC, MM centar i obnavlja Francuski paviljon te koje ima nadarene i zainteresirane studente, time proglašeno nesposobnim da provede projekt Sveučilišnog centra za kulturu i umjetnost?