'Ja samo riđokosi sam crnac što voli more / kolonijalnu školu solidnu imam, da / nizozemsko, crnačko meni, i englesko prožima pore / a ipak nisam ništa, il' cijela sam nacija ja.'

Ovi stihovi karipskog pjesnika i dobitnika Nobelove nagrade Dereka Walcotta (u prijevodu Luke Paljetka) stoje kao moto romana 'Kratak, čudnovat život Oscara Waoa' autora Junota Díaza, također porijeklom iz jedne od karipskih država. Doista, Walcottovi stihovi poetskim jezikom sažimaju ono o čemu Díaz pripovijeda opsežno u svome romanu – a to je hibridnost i heterogenost pojedinačnih identiteta, osobito onih koje je oblikovalo kolonijalno iskustvo i život u dvije sredine: matičnoj i iseljeničkoj.

Ili pak hibridnost i heterogenost kultura, gdje nije više moguće izdvojiti čiste, nacionalne elemente, jer takvi elementi u stvarnosti ne postoje; i gdje se ne može razlikovati strano od domaćeg, jer se sve ispreplelo i međusobno proželo pa je jedno u dodiru s drugim urodilo nečim trećim – unikatnom kulturno-identitetskom mješavinom.

Jednina i množina

U romaneskom svijetu to izgleda ovako: obitelj Oscara Waoa živjela je u Santo Domingu, preci su mu bili žrtve diktature Rafaela Trujilla, majka se iselila u Ameriku pa Oscar i sestra Lola žive u New Jerseyju i pohađaju američke škole i sveučilišta, ali su obilježeni kulturom iz koje su potekli: njezinom poviješću, načinom života, stradanjima, temperamentima, praznovjerjem... Takav je životni put u mnogome sličan onome samoga pisca; Díaz, također Dominikanac, u ranom djetinjstvu s roditeljima se preselio u New York i otad stalno živi u Americi, ali je višestruko vezan uz drugu kulturu – ne samo u svojim knjigama, nego i u zbilji, primjerice aktivizmom u udrugama doseljenika ili kao kritičar službene američke politike o useljavanju.

Dominikanska Republika sa svojom specifičnom kulturom, iseljenici, njihove zajednice, asimilacije i suživot, Trujillova tridesetogodišnja diktatura i njezini tragovi u siromaštvu i moralnom rasapu otočne države – to je kontekst na koji upućuje ovaj roman. Ono što je u njemu najvažnije i što ga čini tako dobrim način je na koji Díaz uspijeva ispripovijedati priču o sudbini jednog čovjeka, tj. jedne obitelji, a da to istodobno bude priča o cijelom unikatnom karipskom kozmosu.

Još i više, da ta priča sadrži dovoljno univerzalnoga i dade se iščitavati i kao priča o dvadesetostoljetnim emigracijama, diktaturama, kolonijalnim politikama, povijestima obespravljenih... A sve to zajedno – da se vratim na početak – u fikciji, u romanu koji kao žanr ne trpi političke agitacije i izravne naracije o ljudskim pravima, povijesti i identitetima, nego se značenja moraju iskristalizirati neizravno, kroz priču i sudbine pojedinaca.

Svi ti složeni odnosi društvenoga i individualnoga, množine i jednine, kulture i pojedinačnog života u ovom romanu sasvim štimaju, čak se čini i da su s lakoćom uspostavljeni (što opovrgava autor, govoreći u intervjuima o dugom istraživanju po knjižnicama koje je prethodilo pisanju knjige). Jednostavno, Díaz zna kako u fikciji postići ono što Walcott lijepo iskazuje u svojim stihovima ambivalencije – kako biti ništa (običan čovjek, ne historijska ličnost, ne nacionalni junak) a biti sve (odražavati društveni kontekst, kulturnu unikatnost).

Ključno je u tome to da glavni lik Oscar nije karakteriziran stereotipno, ni kao latino zavodnik koji se snalazi u novom svijetu, ni kao sanjar revolucija, niti kao žrtva i emigrant koji se ne može u drugome svijetu othrvati utvarama prošloga. Oscar Waoa osebujan je, kompleksan, pomalo groteskan; on je i Dominikanac, ali i fan znanstvene fantastike, Tolkiena, 'Zvjezdanih staza' i kompjutorskih igrica; genije i izjelica, opsesivni pisac i dobrodušni debeljko zaljubljive prirode, štreber lud za ženama i Međuzemljem, ukratko, iz vizure mačo-kulture – kompletni gubitnik.

Ni drugi likovi (većinom ženski) nisu stereotipne ljušture i reprezentanti nacionalnog imaginarija, nego kompleksne, kontradiktorne osobnosti, koje imaju neku karakternu crtu nesalomljivosti pa preživljavaju Trujillov režim.

Roman ima elemenate obiteljske sage i romana odrastanja, ali je ispisan na originalan, kompozicijski dinamičan i jezično inovativan način pa se čini kao da s klasicima žanra ili njihovim današnjim parnjacima u kojima je mnogo dosadnog obiteljskog pletiva, nema puno veze. Također, on sadrži elemente panoramskog, društvenog romana, jer obuhvaća šire vremensko razdoblje, u velikoj gesti slika kontekst, otvara teme kultura, kolonija, diktatura, ali ni to određenje mu ne odgovara, jer banalizira njegovu mnogolikost i individualizaciju likova.

Ukratko, riječ je o romanu-hibridu, koji je i tehnički zahtjevno postavljen, jer uvodi nekoliko perspektiva i nekoliko različitih vremena, u kojima je u središtu drugi obiteljski lik (Oscar, majka, djed...). Sadrži i fusnote s brojnim povijesnim činjenicama, komentiranima kritički i u vizuri pripovjedača.

Sva ta literarna pirotehnika ne iscrpljuje se sama u svojoj efektnosti. Díazu su važni i priča, i karakteri, i društveni kontekst, i literarni angažman, i etičnost, i izgradnja samosvojnog diskursa. Upravo na planu posljednjega pisac ostavlja odličan dojam (prepoznatljiv zahvaljujući odličnom prijevodu) – jezik je autentičan i dinamičan, u tekstu se živo smjenjuju humor i ironija sa sentimentalnosti i iskrama markezovski čudesnoga. Česti su španjolski izrazi i kolokvijalni govor dok se gotovo na svakoj stranici referira ili aludira na popularnu kulturu: SF, fantasy, superheroje, avatare, stripove, modu, glazbu, uličnu supkulturu i sl. Sve frca od detalja, gesti i tjelesnoga, čime se markiraju ambijenti, mentaliteti, karakteri i kulturni mikrokozmi.

Llosin i Díazov diktator

Na kraju se vraćam na krovnu semantiku i u njoj dominantne teme srednjo/južno-američkih diktatura, kolonijalizma, američke intervencije i interesnih politika Zapada.

Naime, Trujillov režim u Dominikanskoj Republici bio je jedan od najužasnijih u dugoj povijesti diktatura u tome dijelu svijeta (u romanu se lik ironično pita ima li veće znanstvene fantastike od Kariba?). Nasilje je bilo svakodnevno i masovno: ubojstva, pokolji (poput onoga tisuća radnika u poljima šećerne trske), zastrašivanja, cenzura, prokazivanja, otimanja vlasništva... Trujillo je bio mahniti, sadistički pervertit i nastrani militant, ubojica i egoman koji je i glavni grad preimenovao sebi u čast, a bio je široko poznat po seksualnoj nezasitnosti i silovanju maloljetnica pa mu je nadimak u narodu bio Jarac.

Takav Trujillo bio je pokretač radnje izvanrednog romana Vargasa Llose 'Jarčevo slavlje', priče o posljednjim satima diktatora i motivima njegovih ubojica koji su ga sačekali na jednom raskršću dok se vozio prema prigradskom bordelu.

Díaz u svome romanu nekoliko puta, pomalo s prezirom, spominje Llosinu fikcijsku obradu dominikanske diktature, a u intervjuima govori o njegovu pretjeranom fokusiranju na diktatora kao figuru Zla. Istina, Llosu je zanimao sam Trojillo kao paradigma, a Díaz se ne bavi toliko psihopatologijom zločinca, nego daje širi uvid u anomalije režima, usredotočuje se na tzv. obične ljude, njihovo tiho sudioništvo, ali i njihove svakodnevne strategije malih otpora diktaturi.

Sa stajališta literarnih vrijednosti (u kojem stupanj vjerodostojnosti u odnosu na zbilju nije mjerilo) oba su pisca uspjela – Llosa, taj stari pripovjedački mag, u 'Jarčevu slavlju' je maestralan, ali se i Díaz, nova književna zvijezda i dobitnik Pulitzera za ovaj roman 2008. godine, sasvim dobro drži. Oba su romana dostupna u hrvatskim prijevodima, štoviše objavio ih je isti izdavač, i oba sa zadovoljstvom preporučujem.

Junot Díaz: 'Kratak, čudnovat život Oscara Waoa', preveo s engleskoga Andy Jelčić, Vuković & Runjić, Zagreb, 2011.