Ljudi se na ovom svijetu dijele po najrazličitijim osnovama, naciji, vjeroispovijesti, ideologiji, načinu prehrane, načinu odijevanja, izboru hobija, ali vjerujem, duboko vjerujem, kako na čitavom svijetu koji obilježava dva velika kršćanska blagdana, čak i ako nisu praktični vjernici, čak i ako nisu uopće vjernici, postoji podjela na one koji vole Božić odnosno Uskrs. Jon Fosse, norveški pisac nagrađen Nobelovom nagradom za književnost 2023. godine, jedan je od onih, usuđujem se napisati, rijetkih koji slavi Uskrs.

Uskrs se, naime, ne može prodati, od njega se ne može profitirati. Prethodi mu četrdeset korizmenih dana, dana muke, patnje, i prije svega, tišine. Odrastajući u jednoj srednjobosanskoj provinciji, s pokojnom bakom koja je bila tvrda, uvjerena katolkinja, trećoredica, sjećam se njenog, danas znam, priprostog doživljava vjere: govorila je da bi bilo dobro da se tijekom Korizme ne pjeva, ne ide nikom u goste i ne poziva nikog ni na kakva druženja i slavlja. Nisam sigurna je li i u Hrvatskoj tako, ali u dijelu BiH u kojem sam odrastala, za vrijeme Korizme nije bilo dodjele sakramenata prve pričeste, potvrde, vjenčanja i krštenja. Sjećam se i kako je govorila o doličnom ponašanju na Veliki petak. Tvrdila je da je Isus Krist razapet točno u tri sata popodne i da tada nebo plače, stoga u našoj kući, u velike dane, nije bilo mjesta nikakvoj pjesmi, ni dječjoj ciki, čak je i oca molila da televiziju ne gleda, kako se tu tišinu ne bi uznemirilo, kako bismo patnji odali, ne samo počast, nego i suživjeli se s njome.

O toj tišini, o takvoj tišini, Jon Fosse, ustvari piše. Neće u ovome tekstu biografskih, a ni drugih informativnih podataka o liku i djelu ovog velikog norveškog i svjetskog pisca; na drugim se mjesta o tome kvalitetno i podrobno pisalo, nego o doživljaju njegovog djela, upravo objavljenog kod nas, u nakladi Ljevak i prijevodu Vesne Salomonsen.

Ovaj tekst nije prikaz, nije kritika, daleko od toga, nego pokušaj prijenosa doživljaja ovog jedinstvenog i neobičnog djela, knjige koja je istinski dragulj svima onima koji se na ovom svijetu osjećaju usamljeno, izgubljeno, depresivno, nesigurno. Fossea svugdje predstavljaju kao kršćanskog pisca, on se sam deklarira tako, međutim, to može značiti i svašta i ništa, a u književnosti, ako je kvalitetna, ako je katarzična, a njegova jest, ne igra nikakvu posebnu ulogu.

Isijavanje sam neki dan, u trci, „pokupila“ u knjižari na glavnom zagrebačkom trgu. Počela sam je čitati u tramvaju. Bilo mi je, isprva, duhovito, kako je, glavnom liku, auto stalo u brazdi, odnosno u jarku i nema nikog u toj šumi da mu pomogne. Čitanje je, naravno, ometao glas gospođe koja upozorava da je iduća stanica „Učiteljski fakultet“, ostali putnici koji su se domunđavali, majke s djecom u kolicima koja bacaju iz njih po nekoliko igračaka ostalima pred noge jer demonstriraju, nešto traže, te na koncu kontrolor koji je tražio karte. Taj moj 'boravak' u ovoj knjizi, jer u Isijavanju, čitatelj 'boravi', on 'biva' u tom prostoru i vremenu, prekinut je agresivnim tonom. Shvatila sam da ovo nije knjiga kojom ću ubiti vrijeme vožnje, naprotiv. Za nju su potrebni mir, koncentracija i tišina. Ponovo ta tišina. S Fosseom je, čini se tako, ako niste spremni na tišinu, tišinu u sebi i oko sebe, da biste ga shvatili i doživjeli, nemojte čitati.

Fosse, ustvari, piše o jednoj velikoj, jednoj od najvećih tema, koje zaokupljaju svijet otkako postoji, a to je vječni život. Ima li ga, postoji li, kako znamo da postoji i da ga ima? Nijedan mrtav čovjek nije došao ponovo među nas i ispričao nam što je vidio i doživio. Mi o tome, na stranu teološke studije, zapravo ne znamo ništa i nikada nećemo saznati. To je najveći misterij ovog svijeta. O tom misteriju napisani su tomovi knjiga, na koncu, Uskrs slavimo zbog tog misterija života, a ne same smrti.

Isijavanje je knjiga koja pokušava proniknuti u taj misterij: je li to bio san kada se glavni lik zatekao u crnoj šumi i osjetio kako mu neko stvorenje koje naziva anđelom stavlja ruku na rame i odjednom, u toj hladnoći i na tom snijegu, osjetio toplinu, ili je to evidentno, kako kažu svjetski kritičari, kršćanska alegorija, ili pokušaj jednog pisca da samom sebi objasni misterij vječnog života, misterij života uopće? Ovaj je roman, ustvari, posveta tišini, posveta neizrecivom, neobjašnjivom, neizgovorljivom. Ali ne samo to: moguće ga je iščitati i kao izlaz iz tame, iz tjeskobe, straha, depresije.

I ne, ne morate biti vjernici, ni produhovljeni da biste Fossea shvatili. On piše o čovjeku kojem je auto stalo u jarku i koji se, potom, izgubio u šumi. Zapravo je vrlo jednostavno: koliko smo puta u životu 'zaglavili', koliko smo se samo puta 'pogubili', koliko smo puta izgubili sebe i svijet koji smo stvorili? Fosse nas ovom knjigom vraća na put ka sebi i put ka drugima, na upućenost i ljubav prema drugima. Njegova kršćanska ideja i perspektiva nije isključujuća za druge, naprotiv, ispričana je takvim univerzalnim jezikom, takvom svakodnevnom situacijom o 'stajanju auta' koja se u ovom trenutku događa od Tokija do New Yorka.