Interliber je završio, ali naši neumorni nakladnici i dalje objavljuju knjige - ovo je pet naslova koje vrijedi pročitati
'Staljingrad', Vasilij Grossman, preveo Igor Buljan (Bodoni)
Roman 'Staljingrad' Vasilija Grossmana vremenska je kapsula. Osim što pripovijeda o Drugom svjetskom ratu i njegovoj prekretnici - Staljingradskoj bitki - roman je dokument o vremenu u kojem je, prije sedamdesetak godina, napisan. Time Grossmanov 'Staljingrad' stječe dvostruku književnu i povijesnu vrijednost. Autor nije bio u milosti sovjetskog režima i morao se dovijati kako bi izbjegao strogu cenzuru, stoga se može reći da njegov 'Staljingrad' pripada kanonu socijalističkog realizma. Doista, u romanu ne nedostaje patetike karakteristične za književne prikaze Velikog domovinskog rata. No veliki pisac ostaje veliki pisac, darovitost ostaje darovitost, čak i kada je zapretena zloglasnim književnim pravcem. Ili možda upravo u takvim okolnostima biva najjača? Grossmanovi opisi ratnih patnji i pogibelji - a kao ratni dopisnik posjedovao je neposredno frontovsko iskustvo - prirode, stepe, Volge, života u uralskom rudarskom naselju, opisi tjeskobe i užasa bojišnice, napose opis bombardiranja Staljingrada u kolovozu 1942., antologijski su. Oni nisu samo socrealistički, nego i realistični, vraćaju nas u vrijeme u kojem književnost nije bila grafomanski eksperiment, već je bila - jednostavno književnost. Zato Grossmanu treba oprostiti to što je mimoišao neke mračne aspekte sovjetskog ratovanja, ali možda o pobjedi Crvene armije i o nadljudskoj borbi sovjetskih naroda protiv nacizma, tog najvećeg zla koje je zaprijetilo civilizaciji i čovječanstvu, i nije bilo moguće pisati drugačije nego socrealistički. Valja nam zanemariti ideologiju i njene književne kanone, kako god ih tumačili i kakvu god nelagodu izazivali. Grossmanov 'Staljingrad' humana je, sućutna knjiga. Ona voli ljude. Štoviše, ona voli pojedinca dok opisuje sukob dvaju najstrašnijih kolektivizama što ih povijest poznaje.
'Priče vjetra', Adelheid Duvanel, preveo Stipe Ćurković (OceanMore)
Adelheid Duvanel slovi za majstoricu kratke forme. Njezine priče portreti su čudaka i izopćenika, neprilagođenih i napuštenih, onih drugačijih, ljudi koji osjećaju malo više nego što bi trebalo i vide stvari na samo njima svojstven način. Njezini neobični likovi tvrdoglavo kroče kroz život, ne odričući se svog često kobnog senzibiliteta i osebujnosti. Oni upravo u otklonu od očekivanja što ih nameće društvo nalaze dostojanstvo te ustraju u svojim opsesijama i pravu da budu 'nesposobni za život'. Premda mračne, često jezovite i uznemirujuće, njezine su priče pune apsurdnih obrata i suptilnog humora koji ponekad prelazi u nadrealno i groteskno. Za prvi prijevod na hrvatski jezik odabrane su tri zbirke priča: 'Priče vjetra' (1980.), 'Muzej naočala' (1982.) i 'Odgoda izvršenja (1991.), a povezuje ih autoričin precizan, poetičan i metaforičan jezik, njezino umijeće oslikavanja detalja i karakterizacije likova te sveprisutna priroda kao ravnopravan protagonist i kao prostor u kojemu se vidljivi, poznati svijet susreće s unutrašnjim svjetovima likova, pritom stvarajući začudne slike nesvakidašnje snage.
'Zidovi pamte', Eric Ušić (Srednja Europa)
Putujući Istrom, prolazeći gradovima i selima, pažljiv prolaznik može primijetiti mnoge zapise na zidovima, natpise i simbole, ispisane pretežno crvenom bojom, na oronulim pročeljima starih istarskih kuća. Neki od tih natpisa i simbola su fragmentirani dok drugi, čija se boja s vremenom isprala i stopila sa starim fasadama, nalikuju blijedim i jedva vidljivim tragovima prošlosti. S druge pak strane, velika količina ovih zidnih natpisa dobro je očuvana, gotovo pa i netaknuta, a njihove su poruke još uvijek vidljive i čitljive u cijelosti. Promatrajući i čitajući ove naoko neobične zapise, na prvi je pogled odmah jasno da oni slave i prizivaju Jugoslaviju, Tita, antifašizam, Staljina i socijalističku revoluciju, da opetovano, beskompromisno i ustrajno zahtijevaju priključenje Istre 'Titovoj Jugoslaviji', često u pratnji prepoznatljive simbolike crvene zvijezde, srpa i čekića te jugoslavenske ili hrvatske zastave s crvenom zvijezdom. Eric Ušić je kulturolog, diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Rijeci, a doktorirao na Fakultetu za društvene znanosti u Ljubljani. U svom se radu bavi kulturalnim studijima, kulturom sjećanja i suvremenom poviješću Istre.
'Babette i druge snažne žene', prevela Đurđica Žlebačić Sørensen (Disput)
Naslovna junakinja ove knjige priča slavne danske spisateljice Karen Blixen protagonistica je njezine čuvene novele 'Babettina gozba', koju u ovom omnibus-izdanju upotpunjuju dvije pripovijetke o isto tako snažnim, fatalnim ženama i, na kraju, inspirativan esej o autoričinim vlastitim životnim idejama vodiljama. Knjigu otvara kratka priča 'Neispisana stranica', amblematska za cjelokupan autoričin opus jer je iznimna pohvala uzvišenoj umjetnosti pripovijedanja, onomu do čega je Blixen najviše stalo (sama je naime za sebe znala reći da je više pripovjedačica nego spisateljica). U pričama o dvjema heroinama, 'Héloïse' i 'Ehrengard', scene su postavljene tako da je sve pripremljeno za zavođenje mlade žene. No one snagom amazonki okreću stvari naglavačke: predodređeni objekt zavođenja postaje subjekt situacije i preokreće težište moći u svoju korist, žrtvujući se pritom za bližnje. U tom kontekstu figura Babette - žene četrnaest godina opterećene tugom zbog propasti svojeg političkog ideala te gubitka muža i sina, ali i identiteta - divno se uklapa u jedan od mnogih mota Blixen koje je primjenjivala na sebe, ali i na svoje junakinje: 'Sve se tuge mogu podnijeti ako ih možete uključiti u priču', što znači - u umjetnost.
'Zašto ne pišem', Dijana Matković, prevela Anita Peti-Stantić (Naklada Ljevak)
Autofikcijski, esejistički roman Dijane Matković 'Zašto ne pišem' prizorima iz autoričina života, koji se moćno isprepleću s društvenom i književnom refleksijom, pripovijeda o silnicama koje onima odozdo onemogućuju egzistenciju i ostvarenje. No naslov bi jednako tako mogao biti i 'Zašto pišem' jer istovremeno pokazuje da se nepravdama možemo suprotstaviti nadilaženjem i povezivanjem identiteta u klasnu svijest te stvaranjem šire, solidarne zajednice. Roman je to ovoga trenutka, roman društva kasnoga kapitalizma 21. stoljeća, kojemu je Matković pronašla izraz - otvoren do boli, prožet analitičkom sumnjom i borben u svojim zahtjevima za istinu.
