Iako bi svaka operna premijera trebala donijeti kakvo-takvo uzbuđenje, ako ni zbog čeg drugog, onda barem zbog onih klasičnih pitanja melomana poput 'jesu li solisti uopće dorasli ulogama?' ili 'hoće li režiser opet napraviti kakvu scensku ekstravaganciju koja ima malo ili nimalo veze s originalnom partiturom?', ipak postoje naslovi u lirskom teatru koji vidno izazivaju više napetosti no ostali
'Norma' Vincenza Bellinija bez dvojbe spada u potonje naslove, a takva je reputacija prati sve od praizvedbe 26. prosinca 1831. u milanskoj Scali, s legendarnom sopranisticom Giudittom Pastom u glavnoj ulozi.
Sa svojom atmosferičnom i dramatski sugestivnom orkestracijom (za koju su mnogi u početku tvrdili da je suviše providna, nerazrađena, pa čak i pomalo siromašna), s eteričnim melodijama te s vrsnim održavanjem napetosti kroz cijelo djelo sve do kulminirajuće finalne scene, 'Norma' je operni naslov koji fantastično stari. Istina, libretto Felice Romanija prepun je manirizama tipičnih za romantičnu talijansku operu prve polovice 19. stoljeća, kao što je smještanje radnje u tada egzotičnu Galiju pod rimskom okupacijom ili koketiranje s grčkim mitom Medeje (radni naslov opere bio je 'Norma ili čedomorstvo', ali Norma na kraju ipak ne poseže za tako radikalnim rješenjem). No radnja epskog zamaha ipak je dovoljno dramaturški razvijena i kvalitetno strukturno postavljena da može predstavljati zanimljiv izazov i suvremenoj publici.
Sveti gral opernih primadona
Dakako, ugled opere proporcionalan je vokalnim i dramatskim zahtjevima glavne uloge. Uloga 'Norme' zloglasno je nemilosrdna u svojim zahtjevima – slavna molitva božici Mjeseca 'Casta diva' tako zahtijeva besprijekoran legato, cabaletta 'Ah! Bello a me ritorna' vrsno vladanje belkantističkim koloraturama, a završne scene prvog i drugog čina traže upečatljive dramatske deklamacije.
Glazbena fraza 'Norme' je u svakom trenutku opere puna digniteta, budući da Norma kao lik nikad ne napušta ulogu visoke svećenice druida, no zato ispod nje pulsira čitav dijapazon strasti koje sežu od tuge za izgubljenom ljubavi, očaja, nostalgije, želje za osvetom do pokajništva. Uostalom, nepisano je pravilo da primadona koja se uspješno obračuna s ulogom Norme i punopravno zaslužuje spomenutu titulu. U povijesti 20. stoljeća vjerojatno najistaknutija interpretkinja uloge je bila Maria Callas koja je kroz lik Norme ostvarila jedan od dramatski zaokruženijih portreta u čitavoj opernoj literaturi, a slijedile su je, među ostalim, Joan Sutherland i Montserrat Caballé. U povijesti hrvatskog teatra posebice se pamti zagrebačka postava 'Norme' iz 1980. kada je glavnu ulogu pjevala Ljiljana Molnar-Talajić, a ulogu Adalgise istaknuta wagnerijanka Dunja Vejzović.
Nova premijerna postava u zagrebačkom HNK-u najavljuje Nataliu Ushakovu u glavnoj ulozi, pjevačicu s pristojnim međunarodnim renomeom. Rimskog prokonzula Polliona tumači Rafael Rojas, druidsku svećenicu Adalgisu Dubravka Šeparović Mušović, a Orovista Ivica Čikeš. Režiser je Philipp Himmelmann, kojeg zagrebačka publika pamti po seksualiziranoj postavi Bizetove 'Carmen' koju je među ostalim lišio i niza glazbenih elemenata. Treba tek vidjeti kako će odgovoriti na uvijek napeto iščekivanje 'Norme'.
