Ona ulazi u red njihovih 'očekivanih uspješnica', onih koje moraju odraditi i svoj reprezentativni hod po domaćim institucijama da bi tako izazvana vidljivost mogla postati platformom za rad koji je u njihovom slučaju najčešće obavljen izvan granica silom prilika matične zemlje. Ovoga puta je ipak malo drukčije, jer nova predstava nije mogla imati bolju promociju od one na Venecijanskom bijenalu, ali nije riječ o rekreaciji, nego o prokreaciji.

Predstava je nastala iz materijala pripremljenog za hrvatski paviljon na Bijenalu, gdje je bio supostavljen radovima Tomislava Gotovca u sklopu projekta koji je kurirao kustoski tim WHW. 'Živjeti samouvjereno... gledajući', kako je naslovljen bio taj rad, pretvoren je u cjelovečernju produkciju koja igra na pozornici Zagrebačkog kazališta mladih, gdje je materijal za Veneciju i sniman.

Ako i nije predstava u kojoj se najviše govori u opusu BADco., ona jest najnarativnija, jer u analizi mogućnosti prevođenja filmskih postupaka u kazališne i natrag, koliko god to prevođenje, kao i svako drugo, bilo istodobno i manjkavo i potentno, čak postoji i pripovjedač.

Zato se uobičajenom timu, koreografima i izvođačima Zrinki Užbinec, Nikolini Pristaš, Ani Kreitmeyer i Pravdanu Devlahoviću, na pozornici pridružio Danijel Ljuboja, član ansambla ZKM-a s vjerojatno najčišćom dikcijom. U dramaturgiji Ivane Ivković i Tomislava Medaka te u režiji Gorana Sergeja Pristaša, izvođači su umnoženi nekoliko puta, donekle klasičnim filmskim sredstvima, ali i za ovu priliku razvijenim računalnim programima koji ionako rasutu i višeslojnu iluziju piksela dodatno komplicira.

Interes za pokretne slike jedan je od temeljnih strukturnih pomaka prošlog stoljeća, sveobuhvatan i prožimajući toliko da mu je rijetko tko - i rijetko koja od grana ne samo ljudskog mišljenja, nego i djelatnosti - mogao izbjeći.

Posljedica je teza da je tek snimljeno zapravo viđeno.

'Tamno i natrag' odlazi i korak dalje, pa se dokumentiranjem i pamćenjem, što su već bile teme u prethodnim projektima BADco., bavi kroz posredovanje snimljenom slikom, pokretom i zvukom.

Takva citatnost, pogotovo uz mogućnosti koje nudi softver Daniela Turinga, informatičara zaslužnog i za razvoj programa koji plesni pokret ne samo pamti i obrađuje, nego donekle i generira, višestruka je jer se baza snimljenog materijala pretače u onu trenutno prenesenu, pa javni prostor pozornice postaje prenapučen svima koji u njemu jesu ili su bili.

Protežnost prostor-vremena tako je dovedena u pitanje, ali u kazalištu i prostor i vrijeme imaju svoje zakonitosti, koje film samo uspijeva svesti na dvodimenzionalni pravokutnik ekrana.

Stoga je, prije nego tehnička zavodljivost (i) ove produkcije BADco., zanimljivija njezina ljudskija strana, ona koja se bavi osjećajima i strahovima. Jer i njih je također moguće, a ponekad i poželjno, pikselizirati. Preko pitanja što se zapravo gleda dok se prati film ili predstavu ili bilo što treće, dramaturška linija predstave polazi od praznog prostora na filmu, preko poletne mogućnosti izgradnje novog, možda i vrlog svijeta, do bitno manje strukturnih, ali ništa manje važnih istraživanja intimnog prostora, između izvođača te između izvođača i publike.

Od aseptičnog prostora i filma koji to više i nije, nego je fabulirani slijed fotografija, prije nalik stripu, do subjektivnog kadra 'privatnog filma', predstava radi luk od vanjskog prema unutarnjem, dotičući ekstreme u oba polja. Od već prokušane postavke da je i javni prostor intiman, kao što je, zbog tehnologije, ali i svjetonazora, intimni već postao javan, 'Tamno i natrag' se, naravno, ne pita što se smije ili treba vidjeti/snimiti, nego što od snimljenog i viđenoga zaista jest vrijedno i gledanja. Uključujući predstavu samu, jer BADco. dosljedno u svakom projektu propituje i vlastiti rad - samouvjereno, gledajući.

Jedina logična posveta umjetničkom opusu ili osobnosti, a to i nije tako jednostavno odijeliti u slučaju Toma Gotovca koji je bio inicijalna inspiracija i ovoj predstavi i nastupu u Veneciji, nastavak je rada na istom tragu.'Tamno i natrag' utoliko jest i posveta eksperimentalnoj upotrebi medija koji je, kako tvrde čak i reklame u multipleksima, obilježio prošlo stoljeće. U novom, međutim, stvari stoje nešto drukčije, pa ćemo za slike koje ostanu iza njega odgovarati sami. Možda i u nešto većoj mjeri nego ranije.