Kruno Lokotar radio je kao knjižničar i književni kritičar, a potom kao urednik u izdavačkim kućama. Njegov transfer iz zagrebačkog AGM-a u Algoritam prije nekoliko godina tretiran je u domaćim kulturnim medijima kao 'breaking news', dijelom i zato što je sve zanimalo kojim putem kreće urednik orijentiran na (mlade) hrvatske pisce, poznat kao jedan od pokretača FAK-a (Festival A književnosti) koji je od sredine devedesetih promovirao domaće autore. Zaposlenjem u Algoritmu, Lokotar je pokrenuo biblioteku KaLibar otvorenu debitantskom romanu tada potpuno nepoznate autorice Nade Gašić 'Mirna ulica, drvored'. Roman će uskoro postati domaći hit, a Nada Gašić jedna u nizu autorica s kojima Lokotar godinama radi, praktički od prve knjige. Trud se isplatio jer su u prvoj polovici godine Gašić, Olja Savičević Ivančević i Tanja Mravak, uz kolege Branislava Oblučara i autorski duo Grgić - Mihalinec, pokupili sve relevantne književne nagrade u zemlji.

'Ove godine se dogodilo da knjige koje sam uredio za Algoritam baš zabljesnu i dobiju gotovo sve relevantne nacionalne nagrade. Još se nije dogodilo da su knjige istog nakladnika ili urednika dobile i nagradu Jutarnjeg lista i tportala, da ne spominjem nagradu Vladimir Nazor, nagradu Grada Zagreba, SFeru', priča Lokotar.

Tajna je u tome što sam imao sreću da provjerene autorice s kojima već duže surađujem, Olja Savičević Ivančević i Nada Gašić, budu primjereno honorirane za svoja remek-djela, pa da im se još pridruže i autori s kojima sam prvi puta surađivao, Tanja Mravak kojoj sam nagradom Prozak omogućio prvoobjavu i Branislav Oblučar. Ne znam kamo spadaju Velimir Grgić i Marko Mihalinec s romanom 'Kriza' koji je proglašen za najbolji SF, a kojima sam dosad bio urednik za publicistiku, za njihove urnebesne 'Žute titlove'.
Tajna je vjerojatno u tome što se radi o vrlo raznolikim i odličnim knjigama koje su uspjele zadovoljiti kriterije različitih žirija. No spomenimo i da je nagrada Jutarnjeg lista pod čudnim okolnostima zadnje dvije godine navodno za bod izmicala naslovima koje sam uredio, Renatu Baretiću za 'Hotel Grand' i genijalnom romanu Selvedina Avdića 'Sedam strahova'. Dakle, igrali smo finale Lige prvaka, ali nismo imali sreće ili su suci bili protiv nas(lova).

Koliko je suradnja urednik - pisac izvediva po nekoj špranci, a koliko je individualne prirode?

Suradnja urednika i pisca je načelno slična, obrtnička, volim kada se razvija od početka do kraja, od ideje do formiranja recepcije, ali je isto tako i individualna: različiti pisci primaju različite poticaje, zahtijevaju drukčije pristupe, mogu dati samo ono što mogu, a na uredniku je da to prepozna i potakne ih baš u smjeru gdje će dati najviše. To će sve skupa reći da je urednik nužno kontrolirani shizofrenik, osoba koja ne smije imati ukus nego ukuse, ne taktiku nego taktike, množine, uglavnom.

Što se sprema za jesen i Interliber?

Dosta davno sam odustao od ideje da za Interliber ciljano plasiram nove naslove. Interliber je velika knjižara u kojoj se svi guraju pa samo već razglašeni autori dobivaju medijsku promociju, a oni će je dobiti kadgod. No rana jesen je dobro vrijeme za plasiranje novih ili nedovoljno percipiranih autora pa će tako, vrlo skoro, biti objavljen roman 'Samovar' Davor Špišića i prva zbirka priča Antonije Novaković 'Birali ste pogrešan broj'.

Također, treći putopis Borisa Veličana 'Doma je lijepo, svugdje je najljepše' bit će dovršen čim se autor ovih dana vrati s Aljaske gdje je obavljao dirty jobs da vrati stambeni kredit u švicarcima i spremi materijal za četvrtu knjigu. Potkraj jeseni izlazi i treći dio trilogije Predraga Lucića 'Guske u magli', a nadam se i novi rukopis Ognjena Spahića koji je 'Hansenovom djecom' pokupio brdašce europskih nagrada.

Beogradski Krokodil, što je kratica za 'književno regionalno okupljanje koje otklanja dosadu i letargiju', po svemu je uspio festival: po atmosferi, prezentaciji, publici čiji broj prelazi 500 slušalaca po večeri, razmjeni ideja...

Kad čitanja završe u jedan po ponoći, a publika se ne razilazi, znate da ste uspjeli. Nitko tamo ne razmišlja o objedinjavanju književnih scena ex-Yu prostora, ali razmišlja o provjetravanju, jer je valjda normalno da svatko želi imati što više i što raznovrsnije publike, odmjeriti se van svog geta i promiskuitetnih odnosa malih sredina. Tu se ljudi upoznaju i povezuju, grade se ideje i susreti, profitira na sve strane i uvijek ponovo dolazi do spoznaje da je književnost nažalost postala stvar kulturne elite. To je i otpor globalnom anglosaksonskom diktatu, neka vrsta individualno nesvrstanih, onih koji traže ne treći nego drugi put.

Kakvom ocjenjujete suvremenu hrvatsku književnost i recepciju domaćih pisaca?

Valjda nikada domaća književnost nije bila bolja i živahnija. Mi godišnje imamo 10-ak solidnih romana, onih za koje nitko ne može reći da nisu uspješno izvedeni, što ne znači da mu se moraju sviđati, a za primijetiti je da ostale žanrove bahato ne spominjem. Puno je glasova u eteru i to je prvo što bi naši mediji – jer oni su kanali prema javnosti i recepciji – trebali shvatiti i iskoristiti: nije doba mudrog barda i nekoliko njegovih servisera, monologično i autoritativno, nije doba kanona 19. stoljeća, koji smo ionako naknadno formirali.

U plimi žutila, kada se djela predstavljaju po nebitnom u autora treba skrenuti pažnju da je danas čudesniji kljunaš Franjo Janeš, autor odličnog romana 'Formula za kaos', koji je doktorirao lingvistiku na germanistici u svojoj 29. godini i koji čini cijeli bend Astridian, nego kakva dama sa silikonima.

Da skratim: masovni mediji su infantilizirali i estradizirali književnost, kulturne rubrike su nestale jer su navodno nekomercijalne i ne pothranjuju konzumerizam, institucionalna je refleksija štura, akademizirana i spora, školski programi su zastarjeli i zakašnjeli, klima je generalno antiintelektualna, država uglavnom izlika za parazitiranje kultur-diletanata i tradicionalista, kao da je funkcija kulture preslikavanje, a ne progradiranje. Pa baš zato treba uprijeti, da se gine časno.

Za početak, prozovimo političare za nekulturu. Ti veliki hrvatski nacionalisti i domoljubi čitaju Coelha, a ne, recimo, Olju Savičević Ivančević. Zašto? Usta su im puna hrvatske kulture dok se ne dogodi da ih se tiče. A istinska umjetnost se tiče čitatelja.

Usporedba hrvatske suvremene književnosti i scene uopće s književnosti zemalja u regiji?

Nisam kompetentan da komparativno govorim o nacionalnim scenama, ali upućeniji kolege iz Srbije, Saša Ćirić i Vlada Arsenić, tvrde da je hrvatska književnost trenutno najživlja u regiji. Posebno je bitno to što imamo puno odličnih autorica, toga nema drugdje.

Velike su razlike u kulturnim tradicijama i politikama, pa bi iole ozbiljniji odgovor na ovo pitanje zahtijevao znanstveni esej. No, sve skupa, svuda je situacija slična kao i kod nas, živimo pod vrlo sličnim diktatima. Mi živimo u doba krize publike, ne autora. Publiku, javnost odgaja država, ali joj do toga očito nije stalo. Jer obrazovana publika bi našim državama sudila, vlast razvlastila. Naše države nisu na civilizacijskoj razini da plaćaju za vlastitu kritiku i iz toga izvlače čisti profit.