Teza prema kojoj očuvanje arhitektonske baštine, u ekstenzivnoj mjeri u kojoj se aktualno provodi, neminovno dovodi do umrtvljenja urbanih cjelina već je izvjesno vrijeme aktualna. Njezine glavne postavke svode se na to da konzerviranje arhitektonskih spomenika, kojim orkestriraju lokalne uprave, konzervatora i urbanista, dovodi ne samo do socijalnih fenomena iseljavanja lokalnog stanovništva, već do brisanja povijesnih identiteta. Povijesni centri današnjice, besprijekorno ulickani i re-aranžirani po generičkom scenariju koji ne vodi pretjerano računa o lokalnim partikularnostima, tako se više otkrivaju kao aspetične oaze, namijenjene isključivo konzumentima-posjetiteljima, a ne kao mjesta snažno impregnirana identitetom, istovremeno simbolička i vibrantna.

Debati koja je dakle prisutna, ali ne i odveć artikulirana, posebice u našem lokalnom kontekstu u kojem se dotična problematika tretira na bitno prizemnijoj razini, odlučila je doprinijeti i neizostavna ličnost suvremene arhitekture, Rem Koolhaas. Nizozemski arhitekt na čelu studija OMA (Office for Metropolitan Architecture) poznat je ne samo kao jedno od vodećih imena branše, već i kao autor niza utjecajnih napisa o suvremenom gradu. Aktualna izložba Cronocaos, postavljena u njujorškom New Museumu, koja zapravo preuzima projekt inicijalno predstavljen prošle godine na Bijenalu arhitekture u Veneciji, posložena je kao efektni, ne nužno uvijek i britki, komentar na temu potencijalnih opasnosti za suvremeni grad. Izložba se uglavnom artikulira kroz formu manifesta, baratajući pomno odabranim ilustracijama, intervencijama, citatima i tezama kojima je cilj jasno prenijeti poruku o stranputici u kojoj se danas nalazi tretiranje arhitektonske baštine, a time neminovno i suvremeni urbani identitet.

Za sam početak navode se teze koje proklamiraju početak doba povijesne amnezije koja nastaje slijedom aspetičnog tretiranja arhitektonske baštine, koja u svom obnovljenom stanju ne uspijeva progovarati o vlastitoj prošlosti. Credo izložbe započinje uvodnom misli 'Uvažavajući prošlost, baština sve više i više postaje glavnom metaforom naših života – situacija koju nazivamo Cronocaos', nakon čega slijedi slijedeća programatska izjava: 'Pokušavamo saznati kako će izgledati budućnost naših sjećanja. Naša opsesija baštinom stvara umjetnu i prepravljenu verziju sjećanja.'

Niz vizualnih ilustracija, u kojima se kombiniraju novinski napisi, konzervatorski primjeri (uglavnom loši i neproduktivni) te suprotstavljeni stavovi u kojem bi smjeru konzervacija trebala ići, smjerom restauracije ili traženja autentičnosti (nota bene: prema Koolhaasu, nužno je nadići očito anakrone 19-stoljetne dvojbe) čine većinu izložbe.

Prema istraživanju svog ureda, u sklopu kojeg funkcionira i istraživački ogranak AMO, danas je 12 posto površine Zemlje označeno kao područje nekog tipa zaštite, a ta brojka neprestano raste. Toj se brojci pridružuje bjelodana tendencija stalnog širenja liste spomenika koje valja konzervirati za budućnost.
U svrhu teze, Rem Koolhaas je u suradnji s partnerom iz ureda OMA Shoheijem Shigumtsuom izveo i praktičnu primjenu. Skladišni prostor muzeja podijelio je u dva dijela, od kojih je jedan pretvorio u neutralni, bijeli prostor, a drugi ostavio u originalnom stanju, nastojeći nimalo suptilno ilustrirati efekt koji danas proizvodi sveprisutna tendencija očuvanja i konzerviranja baštine. Činjenica da je i Koolhaasov projekt Maison à Bordeaux, dovršen 1988, na listi za očuvanje, samo je jedan od vjerojatno neizbježnih paradoksa koji prate projekt.

Doza (auto)ironije neminovno se javlja kada se arhitekt, pa i onaj njegovog ugleda, odluči uhvatiti ukoštac s kompleksnim i pluridisciplinarnim fenomenom kao što je gubljenje identiteta unutar povijesnih urbanih cjelina slijedom uniformiranog tretiranja istih. Tako se komentari o suvremenom statusu arhitekta, s kojim je Koolhaas vidno nezadovoljan, svode na slijedeće : 'Uspon tržišne ekonomije označio je kraj kredibilnosti arhitekta kao javne figure.' Kao argument navodi se tek da je posljednji arhitekt koji se pojavio na naslovnici magazina Time bio Philip Johnson 1979. godine. U međuvremenu su istaknuta imena svjetske scene arhitekture zadobili titulu starahitekta, koja dakle aktivno uključuje njihov celebrity faktor, a na dotičnoj listi Koolhaasovo ime uglavnom se nalazi pri samom vrhu. Kao kuriozitet, prigodno je navesti što se o samom fenomenu medijski eksponiranih arhitekata navodi kroz izložbu: 'Stararhitekti su prihvatili faustovsku nagodbu preko koje su oni sami postali sve istaknutiji, a njihova uloga sve manje značajna.'

No, dok se s jedne strane konzervira niz objekata samo zbog starosti ili zbog potencijalne, a ne stvarne vrijednosti, modernistička arhitektura, prema mišljenju Koolhaasa, nepravedno je zanemarena. Palast der Republik, amblematski arhitektonski projekt nekadašnjeg Istočnog Berlina i sjedište parlamenta, srušen je da bi se na njegovom mjestu sagradila replika baroknog dvorca što je tek jedan od primjera brutalnog brisanja povijesnog nasljeđa.

Izložbeni projekt, prije svega zbog tretiranja materije na veoma plošnoj manifestnoj razini pro/contra, ne nudi, dakako, nikakve jasne smjernice za blisku budućnost. No u aktualnoj situaciji i grebanje po površini nekakav je početak debate.