Trosatna diskusija je održana u sklopu Subversive Film Festivala, a u njoj su sudjelovali Andrej Nikolaidis, Stipe Ćurković, Mate Kapović, Andrea Zlatar Violić, Dean Duda i Igor Štiks uz moderatora Marka Pogačara. Izlagači su iznijeli svoje viđenje praktičnih učinaka blokade i ponudili teorijsku perspektivu studentske borbe.

Diskusiju je započeo Stipe Ćurković razrađujući misao da se ideal slobode govora u neoliberalizmu najpotpunije ostvaruje u idealu dobrovoljne šutnje. U konkretnom slučaju blokada fakulteta, studenti su se suprotstavili kapitalističkoj ideji nesmetane cirkulacije kapitala, kazao je. U praksi se cijeli protest počeo proglašavati infantilnim, a studenti su sve više svedeni na neracionalan subjekt. Upravo se partikularizacije i posljedično tome obesnaživanja dotakla profesorica Andrea Zlatar Violić koja je spomenula ne tako davni slučaj prosvjeda seljaka, u kojemu su ih podržali i studenti, te medijskog izazivanja konflikta među 'proračunskim korisnicima' koji bi si, kako je rečeno, trebali biti prirodni neprijatelji. Transgeneracijsku podršku blokade fakulteta smatra dokazom da je riječ o akciji s dugoročnim učinkom.

Profesor Dean Duda osvrnuo se na klasnu problematiku koju je studentska blokada isprovocirala i vratila u javnu sferu. Učesnici prosvjeda, no i promatrači, morali su se zapitati u koju klasu sami spadaju, objasnio je. Duda je dao protestu i povijesno-sociološki značaj, utvrdivši da su devedesete iznjedrile Hrvata, nakon 2000. profilirao se potrošač, a blokada je otvorila prostor za novog socijalnog aktera. O tom novom akteru posredno je progovorio mladi jezikoslovac Mate Kapović, detaljno iznijevši razvoj novog studentskog pokreta, od direktne demokracije kao načina samoorganiziranja do širenja akcije na područja izvan strogo studentskih pitanja.

Studentska akcija u Hrvatskoj odrazila se i na susjedne zemlje, a književnik Andrej Nikolaidis dočarao je kako je popraćena u Crnoj Gori u kojoj živi. Kao primjer naveo je bunt gimnazijalaca u Cetinju te medijski članak naslovljen 'Osmijeh Crne Gore' koji je u prilikama masovne nezaposlenosti i zatvorenih tvornica dobio gotovo revolucionaran značaj. I Nikolaidis i pisac Igor Štiks osvrnuli su se na ljevicu koja je zakazala kao protuteža neoliberalnim praksama, a osnovnim krivcem smatraju brutalne prakse iz prošlosti. Štiks je smjestio studentski prosvjed u širi kontekst navevši slučaj Latinske Amerike i meksički Chiapas, gdje je narod preuzeo vlast i donosio odluke pomoću plenuma, te Grčku kao primjer direktnog sukoba sa snagama reda.

Diskusija je zaključena Štiksovim pitanjem je li grčka stvarnost hrvatska bliska budućnost ili nam neki drugi primjeri iz svijeta mogu pokazati mogući pravac razvoja domaćih radikalno-demokratskih praksi.