Jennifer Lopez – This Is Me… Now (Nuyorican Productions / BMG)

'Love Don't Cost a Thing' ili 'Ljubav ništa ne košta' valjda je najveći hit u karijeri Jennifer Lopez. Dvadeset i tri godine nakon što je objavljen poznata je i cijena te besplatne ljubavi – dvadeset milijuna dolara. Toliko je, naime, iskeširala za multimedijski triptih što ga je ovih dana objavila, a kojim se osvrće na svoju prošlost 'serijske romantičarke'. On uključuje mjuzikl, dokumentarac i prateći album 'This is Me… Now', s posebnim osvrtom na podgrijanu vezu s Benom Affleckom, koja ju je prije dvadeset godina od najveće latino zvijezde modernog doba umalo gurnula u crnu rupu preuranjene propasti karijere.

Srećom po J.Lo, uz pomoć gaže u 'American Idolu', filmske karijere i upornog laktanja u politički milje američkih demokrata, ali prije svega zahvaljujući besprijekorno održavanoj figuri pješčanog sata, uspjela je potrajati do danas. Ta figura i nemilosrdno klesanje tjelesnih atributa, čini se, glavni su pokretač i novog glazbenog uratka, prvog nakon deset godina. Dok je koncept mjuzikla i dokumentarca prije svega namijenjen beatifikaciji ljubavne moći i izdržljivosti pri vrhu pop univerzuma, sam album zvuči kao soundtrack njezine žestoke rutine u teretani.

Napumpani ritmovi, srećom, ne pretendiraju glumiti usiljeno pomlađivanje, već tek istaknuti što je sve Jenny spremna učiniti za vječnu ljubav dok vergla na traci i nabija potiske na Magicmasteru. Ukratko, ništa inovativno i za padanje u nesvijest, ali ako ste i vi dama u najboljim godinama koja visi u teretani nadajući se povratku Onog Pravog (Affleck čak i gostuje u jednoj stvari), J.Lo ima ono što vam treba za pumpanje u slušalicama i ne libi se time pohvaliti. Uostalom, zašto bi bio problem baciti dvadeset milijuna dolara kad ste samo od filmova u životu zaradili – milijardu.

MGMT – Loss of Life

Možda im ne znate ime, ali početkom 2010-ih niste mogli pobjeći od njihovih hitčina: uz 'Time to Pretend' i 'Kids' dočekali ste bar jedno jutro u klubu, odgledali finale 'Tračerice' ili testirali subwoofere u novom autu. Nakon eksplozije popularnosti MGMT su se svjesno povukli u svoju školjku i počeli raditi potmulu psihodeliju, a u takvom, prilično pospanom izdanju, posjetili su i Jarun 2014., u društvu tonca koji je prije svirke valjda lizao jarunske žabe pa im je zvuk surduknuo u malo jezero.

Godine 2018. vratili su se s 'Little Dark Age', povratkom u formu u synthpop maniri, a danas rezimiraju sve utjecaje na friškom 'Loss of Life', na trenutke preambicioznoj odi sumraku civilizacije umotanoj u barokne pop eksperimente. Kroz cijeli album provlači se nezajažljiva potreba za poigravanjem u aranžmanima i produkciji, koja ponegdje sjedne dobro, kao u 'Dancing in Babylon', u kojoj im infuziju svježe krvi donosi ljubimica mladih Christine and the Queens, dok u suludim baladama poput 'Nothing Changes' djeluje kao da je eksperiment tu samo zato što im se može. Ipak, najbolji su kad se primire i prisjete kako su nekad zvučali, kao u glam rokerskom singlu 'Bubblegum Dog', koji zapravo zvuči kao otpadak sa starijih albuma. A gdje ćeš boljeg dokaza sumraka civilizacije od spašavanja otpadaka od propasti.

Hurray for the Riff Raff – The Past is Still Alive

Nakon povratka u fokus početkom stoljeća, americana se posljednjih godina nekako izlizala, zlobnici bi rekli – Taylor Swift ju je sažvakala, ispljunula i udjenula slinu u svoj multipolarni DNA. Sve mlade američke dive, od Adrienne Lenker preko Sharon Van Etten do Phoebe Bridgers, morale su se poigrati tradicijom i umiksati je u metaverzum pop, rock, elektroničkih i inih pastiša da bi ostale relevantne.

Tek rijetki autori i autorice uspjeli su naći čist, iskren i nadahnut izlaz iz ove glazbene pustinje, a među njima neopravdano podcjenjuju Alyndu Segarru, nebinarno biće iz New Orleansa koje svoj projekt naziva Hurray for the Riff Raff. Nakon fenomenalnog konceptualnog albuma 'The Navigator', u koroni skreće u elektroniku s čudnim albumom 'Life on Earth', a danas nam se vraća u pratnji duhova prošlosti. Segarru su, naime, u njujorškom Bronxu podigli tetka i tetak, od kojih je pobjegla još kao tinejdžerica, a putujući vlakom na jug u sebe je usisala cijelu Ameriku, kako povijesno, tako i mentalitetski.

Rezultat je kratka i eksplozivna kronika te ogromne zemlje iz trans punk klošarske perspektive, kojoj stabilnost drži elegantni bend predvođen braćom Cook, suradnicima još jedne mlade američke dive, Waxahatchee. Od početne 'Alibi' s bolnom temom recidivizma u pokušajima samoubojstva do završnih poruka sa sekretarice upravo preminulog oca Segarre, sve je tako razorno iskreno i ispovjedno da vam je ponekad neugodno ušuškati se u lijepu, analognu deku Segarrina putovanja kroz vrijeme i prostor. Teška ploča za teške dane.