Splitski dramaturg, kazališni autor i pisac, ali po vlastitom priznanju i određenju, prije svega putnik, svoju je strast već ispisao i opisao u knjigama 'Peta strana svijeta' i 'Na Putu svile (Kako nam je lagao Marko Polo)'. Prva je još bila tek nevini putopis protkan britkim komentarima na političku svakodnevicu i lokalne običaje, ali i oduševljenjem prema većini destinacija na kojima 'puni baterije', a riječ je najprije o Indiji, a onda i njezinom okruženju.

Naslov, a posebno podnaslov druge već je polemičan, jer putovanja Jasena Boke počela su postajati tematskima, koliko i skeptičnima prema ustaljenim legendama i mitovima, što govori da je izuzeće ultimativnog zadovoljstva ležanja na plaži u Goi ipak zamijenio određeni dišpet, ali i želja za ispravljanjem krivih… rijeka. Nakon Pola, na red je tako došao i Odisej, ipak najveći putnik svjetske književnosti, metafora samog putovanja, bez obzira bilo ono zbiljsko, mjereno u nautičkim i kopnenim miljama ili mjesecima i godinama, ili pak sasvim mentalno za koje je, šeće li se Dublinom, dovoljan i jedan dan.

Boko se ovoga puta posvetio književno-geografskoj arheologiji, u doslovnom i prenesenom smislu. Ne pristajući na gotova rješenja, pokušao je otkriti što stoji iza očitih nelogičnosti koje, u pokušaju lociranja Odisejevog desetogodišnjeg lutanja nakon osvajanja i rušenja Troje, bodu oči svakome za koga more i vjetrovi nisu tek metafora nego konkretnost prevodiva u, između ostaloga, i književne činjenice.

Metodom preciznog čitanja, uspoređujući nekadašnje i današnje stanje dijela Sredozemlja između Grčke, Turske i Italije, on zaključuje da je sve lokalitete 'Odiseje', osim krajnjih, mogao posjetiti i bez putovnice jer svi su na istočnoj strani Jadrana, i to upravo onom njezinom dijelu koji je dio Hrvatske. Kao najsjeverniju točku puta Odiseja i njegovih mornara prepoznaje rt Ploču kod Rogoznice, ljudoždere Lestrigonce smješta u današnji Omiš, Scilu i Haribdu vidi u prolazu Mali Vratnik između Pelješca i Olipa, Kirkin otok je Korčula, Kalipsin Mljet…

Autor spremno priznaje da njegovi zaključci 'zvuče suludo', ali samo zato što je svijet naviknut na jednu istinu, a ona je, kako minuciozno dokazuje, gotovo u svakoj pojedinoj destinaciji koja se pripisuje Odisejevim lutanjima od današnje Sicilije preko Malte do grčkih otoka, nelogična usporedi li se s Homerovim izvornikom. No, kako ni s Homerom ni s izvornikom nije baš sve stopostotno utvrđeno kao činjenica, a vjerojatno neće ni biti, tako i Boko relativizira gotovo sve na svom putu, osim vlastite potrebe za putovanjem i brojnih 'usputnih' ljudi bez kojih izbivanje ne bi bilo zabavno, a ponekad niti moguće.

Njegov 'kontroverzni putopis o lutanju grčkog junaka Jadranom' zato i treba, što i sam donekle preporučuje, gledati i čitati prvenstveno kao osobnu potragu za mogućom istinom, ili jednostavno, pokušajem stvaranja logičnih zaključaka iz ponuđenog materijala. Za današnjeg putopisca, čije avanture nisu ni blizu Odisejevim, slijepi pjevač koji je usustavio događanja pod Trojom i lutanja najsnalažljivijeg među Grcima neupitna je činjenica, baš kao i njegovo poznavanje vjetrova, plovidbe i zemljopisa. Ne samo ravnalom i šestarom, nego vlakom, brodom, autobusom, skuterom i automobilom, a podosta i pješke, Boko se potrudio proći svaki kutak koji je Odisej mogao posjetiti prije tri tisuće godina, i na osnovi Homerovih opisa, svi ga putove vode u Jadran.

Više od svih tih fascinantnih zaključaka, oko kojih se više prašine diže u Italiji nego u Hrvatskoj, zanimljiva su opažanja ovog putnika o Turskoj i Grčkoj, o odnosima među malim ljudima na pragu ekonomske i ideološke katastrofe, kao i podaci koje iskopava s dubine na koju se ne spuštaju turistički vodiči, živi ili tiskani. Zato je i knjiga 'Tragovima Odiseja' prije svega kvalitetan publicistički materijal bez znanstvenih pretenzija, a nakon toga sigurno i neizostavan suputnik svakome čija se ruta barem djelomično poklapa s Odisejevom. Kao i za svaku priču, i za ovu vrijedi da, ukoliko je kvalitetna toliko da joj čitatelj povjeruje, uopće nije važno je li i istinita.