Dogodilo se to i na praizvedbi njegovog najnovijeg autorskog projekta, 'Mi smo kraljevi a ne ljudi', izvedenom u subotu u netipičnom kazališnom prostoru Kineskog paviljona na Zagrebačkom velesajmu, kada nas je uz pomoć šestero glumaca HNK vratio u naivnost i neiskvarenost dječjeg svijeta, pokazavši nam dječju mudrost i originalnost njihovog razmišljanja, još neugroženog i nesputanog društvenim normama i konvencijama.

Predstava 'Mi smo kraljevi a ne ljudi' nastala je u međunarodnoj koprodukciji zagrebačkog HNK i KunstenFestivaldesArtsa u Bruxellesu, jednog od najvažnijih festivala izvedbenih umjetnosti u Europi, na kojem će za dva tjedna biti i belgijska premijera. Ovaj se festival održava već dvadeseti put i uživa međunarodnu reputaciju, a ove godine će na njemu nastupiti neki od najvažnijih kazališnih umjetnika današnjice, kao što su Romeo Castellucci, Societas Raffaello Sanzio, Anne Teresa De Keersmaeker i Jerome Bel.

Ferlin se publici spomenutog festivala već predstavio 2013. svojim solo projektom 'Sad Sam Lucky', a na KunstenFestivaldesArtsu izvedena je prije nepunih desetak godina i predstava 'S druge strane' Bobe Jelčića i Nataše Rajković, što je u oba slučaja bilo veliko priznanje hrvatskoj kazališnoj umjetnosti.

Što se tiče Ferlinove reputacije na međunarodnoj sceni, valja reći da su njegove ideje i projekti, osim u Europi, prepoznati i u SAD-u i Kanadi te je tako prije nekoliko godina njegov rad predstavljen u prestižnom njujorškom časopisu za modu i umjetnost V Magazine, kada je na cijeloj stranici u tematu 'Što je novo?' svrstan među 100 najvećih umjetničkih otkrića, kao 'avangardni genije Sashe Waltz'.

U projektu 'Mi smo kraljevi a ne ljudi' Ferlin je istraživao infantilni jezik vrtićke i školske djece, a zatim je taj opširan i heterogen materijal dramaturški strukturirao u smislenu cjelovečernju predstavu. Istraživanje je imalo dvije faze: u prvoj je održano niz radionica na kojima su djeca u formi intervjua otkrivala svoje viđenje svijeta, odgovarajući na pitanja o tome kako je stvoren svijet, kako nastaje dijete, je li teško biti kralj, kako se postaje dobar čovjek, treba li šutjeti u životu, što bi u ovom svijetu trebalo napraviti i slično, a cilj je bio da ih se potakne na izražavanje vlastitih iskrenih gledišta, bez predumišljaja i kalkulacije.

U drugoj fazi dječje izjave su složene po tematskim područjima, a korišten je i materijal iz knjiga Mladena Kušeca i Marcella D'Ortea, zatim iz Žeželjevih slikovnica i drugih izvora te je naposljetku dobivena nevjerojatno začudna cjelina koja nas potiče da analiziramo svoje stavove i pogled na svijet, ali i preispitamo vrijednost i točnost svega onoga što smo preuzeli, prihvatili i naučili tokom školovanja ili kasnijeg života.

Naime važnost i značenje projekta 'Mi smo kraljevi a ne ljudi' je u tome što dječje misli i zaključci o velikom svijetu odraslih, koliko god bili naivni, ponekad smiješni i prozaični, a gotovo uvijek neopterećeni talogom društvenih i političkih konstrukta te konvencija, imaju snagu nepatvorene istine i neke neočekivane mudrosti koja na prvu loptu izaziva smijeh, a zatim tjera na razmišljanje. Drugim riječima, predstava nas podsjeća na ono što smo izgubili, a to je sloboda mišljenja i izražavanja.

Efekt je maksimalno pojačan činjenicom da dječje iskaze izgovaraju odrasli glumci dramskog ansambla HNK: Dušan Gojić, Ana Begić, Livio Badurina, Jadranka Đokić, Ivan Jončić i Iva Mihalić, bez imalo patetiziranja, odjeveni u iritantno staromodnu odjeću naših djedova, čime se do maksimuma pojačava kontrast između sadašnjosti i prošlosti, odnosno vrijednosti današnjeg doba i nekih prohujalih vremena.

Također, Ferlin donosi iz druge perspektive, naoko kroz izokrenuti diskurs, i to bez psihologiziranja i ilustriranja, 'priču' o početku i kraju života, odnosno početku i kraju svijeta. U tome koristi na svoj osebujan način sustav pokreta kao ravnopravno sredstvo predstave, a nju je realizirao Ferlinov tim suradnika – dramaturzi Jasna Žmak i Goran Ferčec te scenograf Mauricio Ferlin; glazbu su skladali braća Nenad i Alen Sinkauz, a kostimografija je djelo Desanke Janković i Matije Ferlina