Tko bi rekao da je prošlo petnaest godina otkad je tad još uvijek maloljetni Ólafur Arnalds izletio na svjetsku scenu, pomalo u sjeni svoje glasnije braće iz Sigur Ros, ali ništa manje intenzivan u podražavanju metafora o topljenju glečera i grgljanju gejzira kojima najčešće zatrpavamo tekstove o glazbi s Islanda. Nadareni vunderkind počeo je karijeru kao školarac, lupajući bubnjeve u lokalnim hard core bendovima. No, kako je otkrio u jednoj od svojih neobično duhovitih ispovijedi tijekom sinoćnjeg koncerta, na klasičnu glazbu prebacila ga je baka. Ona ga je uporno zvala da popravi radio koji nije uopće bio pokvaren, a onda bi mu spremila palačinke i satima mu puštala Chopina.

Čak se i internet slabo sjeća toga da je Ólafur prije 11 godina nastupio u Zagrebu, i to u sklopu N.O.Jazz festivala u zagrebačkom Studentskom centru. Od tada je nanizao hrpu sjajnih albuma, suradnji poput one s ponajboljim neoklasičnim skladateljem današnjice Nilsom Frahmom, a skladao je i glazbu za izvrsnu britansku seriju 'Broadchurch', što mu je donijelo i nagradu BAFTA. Posljednjih godinu dana bez prestanka je na turneji, na kojoj je obišao 143 grada, a putujući iz Beograda u Zagreb na završni koncert turneje upoznao je i stari balkanski običaj carinskog maltretiranja, zbog čega je njegov vozač jučer proveo 12 sati na srpsko-hrvatskoj granici objašnjavajući otkud svi ti čudni klaviri.

Ólafur nam je i to objasnio, i to – opet – na duhovit način. Naime, uz njegovu redovitu postavku od troja klavijatura i koncertnog klavira, u dnu pozornice nalaze se dva ogromna polugenerativna klavira po imenu Stratus, a koji zvuk iz Ólafurova koncertnog klavira raspršuje nalik sekvenceru ili harfi. Njih pokreće softver koji je programirao kompozitor Halldór Eldjárn dok je Ólafur patio od ozljede živca u ruci koja ga je privremeno spriječila u sviranju klavira. Prekrasan aranžman pozornice upotpunjen je maštovitom rasvjetom koja prema potrebi osvjetljava, odnosno zamračuje glazbenike koji sviraju u tom trenutku. U glasnijim se pak dijelovima pjesama aktivira prednji niz LED svjetiljki, čije pomicanje slijeva nadesno stvara iluziju raspršivanja polarne svjetlosti.

No sve te tehnikalije tek su ukras za Arnaldsove zadivljujuće skladbe. Nježne klavirske melodije toplo obogaćuju starinski, škripavi gudački kvartet te bubnjar, čija međuigra s dubokim basovima na klavijaturama često stvara ugođaj koji asocira na pionire tipa Boards of Canada. Ipak, za razliku od sličnih eksperimentalaca koji često odjezde u ezoteriju i forsiranje, kod Ólafura je sve to popasto, pitko, harmonično i slušljivo, a opet dovoljno art da ne bude konfekcijski.

Iako smo u publici primijetili i nekoliko gledatelja koji su utonuli u san, nježni i tanani Ólafur se katkad humorističnim, a katkad toplim i emocionalnim pričicama potrudio podići raspoloženje. Po mom sudu, najljepša priča bila je ona o razbijanju kreativne blokade – u jednom mu je trenutku ponestalo inspiracije, pa je otputovao kod prijatelja na Bali te je nadahnuće našao na Nyepi, lokalnom prazniku tišine, kada, kako Ólafur maštovito prepričava, 'gase čak i internet na prekidač'. Ondje, usred džungle, na nekakvom raštimanom klaviru, Arnalds je sklepao kompoziciju koja mu je probila kreativnu blokadu, razmišljajući o tome kako, eto, negdje na svijetu postoji dan u kojem svi šute.

Baš takav dojam smo i odnijeli iz Tvornice kulture – bio je to praznik tišine, koja nam češće treba, kako na ovakvim meditativnim koncertima, na kojima žamor često nadglasa izvođača, tako i u ovom kakofoničnom životu. A tišina će dobro doći i svjetskom putniku Ólafuru, kad se nakon maratonske turneje vrati kući i provjeri, kako sam kaže, ima li još uvijek djevojku.