Sredinom sljedećeg tjedna, 26. svibnja, u takozvanom SEK-u, sobičku iza scene velike dvorane Teatra &TD u kojoj je nekada funkcioniralo Studentsko eksperimentalno kazalište, izlazi nova premijera redatelja Olivera Frljića. Ovoga puta riječ je o njegovom autorskom i dosta osobnom projektu naslova 'Mrzim istinu', u kojem se bavi poviješću svoje obitelji.

U podjeli je, pored Rakana Rushaidata, Ive Visković i Filipa Križana, i Ivana Roščić. Mladu glumicu rođenu u Splitu, danas članicu ansambla Dramskog kazališta Gavella pamti i kazališna, ali i filmska publika, jer osim u gotovo svim važnijim predstavama ovog teatra u protekle četiri godine, igrala je i u Ostojićevu filmu 'Ta divna splitska noć', Matanićevu 'Volim te' i 'Pušćoj Bistri' Filipa Šovagovića.

'Mrzim istinu' neće joj biti prvi rad s Frljićem, s obzirom na to da su već surađivali na 'Sedmorici protiv Tebe' i jednokratno odigranom eksperimentu s iscrpljujućim ponavljanjem Strindbergove 'Gospođice Julije' onoliko puta zaredom tijekom iste večeri koliko su glumci i publika to bili u stanju izdržati.

Ako nije netočan navod, ovo vam je prva uloga majke u karijeri?

Olivera poznajem još s Akademije, sudjelovala sam i u nekim njegovim tadašnjim performansima. On očito ovaj projekt kuha već dulje vrijeme i kad se vratio iz Beograda s rada na 'Ocu na službenom putu', nazvao me i ponovno me zamolio da igram njegovu majku! A ne možeš odbiti čovjeka kad želi da mu igraš majku, zar ne!? Riječ je o projektu koji ne ide na realitet, inače, naravno, ne bi izabrao ovakvu ekipu, nego na sličice iz povijesti svoje obitelji. Iako su izuzetno točno i jasno napisane, one nose potku koja je svima poznata iz osobne povijesti. To su mali arhetipovi koji su izvučeni iz jednog konkretnog obiteljskog portreta, ali su svima prepoznatljive. Onako kako Tolstoj kaže o obiteljima, sretnim i nesretnim.

Ne bih smjela iznositi detalje o boravku ansambla u Americi i susretu s pravom Oliverovom obitelji. Ali mogu reći da je to hrabar korak za svakoga, pa i za Frljića.

Što Vi kao glumica dobivate igranjem u takvom 'obiteljskom portretu'?

Ne rješavam vlastite traume, ako je tako pitanje intonirano. Mislim da sam radom na ovoj predstavi dobila ponovnu priliku za najobičniju ljudsku intimnost, mogućnost da se uđe u nešto što nije moje, ali s čime se na kraju probe ipak mogu poistovjetiti.

Ne bi li tako trebalo biti nakon gotovo svih proba?

Ovoga puta je intimnije, jer tekst, iako je papirnat kao i rečenice koje izgovaramo, ipak ima neki drukčiji ton jer smo svi svjesni da to nisu baš samo neki dramski likovi, nego da su ovi naši stvoreni po uzorku zbiljskih osoba s kojima jedan od nas, u ovom slučaju još i redatelj, ima zbiljske veze. Onda je cijeli proces rada na predstavi ipak malo drukčiji.

Koliko takav rad, u kojem ste kao izvođačica pušteni u tuđu intimu, uvjetuje i (o)davanje svoje?

Frljić je redatelj koji daje sve i traži sve od glumaca.

Svi na neki način stavljamo maske i u svojim privatnim životima. Ako kazalište laže, ja to u trenutku na sceni ne mogu znati, jer tada ne lažem. Ne mogu možda uvijek dati sebe potpuno u izvedbu, i to se dogodi ponekad, ali vanjski svijet ipak za mene nestaje u trenutku kad se upale svjetla i kad izađem na pozornicu. Ta stvorena stvarnost za mene je tada istinita. Ako govorimo o prelijevanju kazališta u život, ili barem preko rampe, rekla bih da nas ne mora uvijek dodirnuti samo istina.

Govorite li tako u prilog naslovu 'Mrzim istinu'?

Rekla bih da je to problematičan naslov koji može demistificirati sve što mi igramo u predstavi. Ne mislim da ga treba objašnjavati prije nego što predstava zaista počne igrati.

Ovaj projekt nastaje u SEK-u, dakle u sklopu Teatra &TD, a Vi ste na angažmanu u Dramskom kazalištu Gavella. Kako se odnosi rad u matičnoj kući prema ovakvim izletima?

Sve ovisi o projektu koji mi je ponuđen. Naravno da bivanje u ansamblu i na angažmanu jest dvosjekli mač, ali paradoksalno, kad je glumac zaposlen u nekoj kući, slobodniji je od slobodnjaka. Jer može birati ono što će raditi izvan matičnog kazališta. U samoj kući, naravno, ne radi ti se uvijek sve, ali imala sam sreću da sam igrala u nekim predstavama koje su mi drage, na primjer u Ibsenovu 'Peeru Gyntu' i Puškinovoj 'Mećavi', velikim predstavama kakve su radili Aleksandar Popovski i Aleksandar Ogarjov, i u komornom i zaista teškom 'Lomu' Neila LeButea u režiji Mateje Koležnik.

Volim i 'Tartuffea', koji je doživio pedeset izvedbi u ovoj, njemu prvoj, sezoni. Ta predstava je baš dobar primjer kako još uvijek iz čiste klasike može nastati nešto istodobno i potpuno vjerno i lijepo, a što usto i publika voli. Talijanski redatelj Marco Sciaccaluga sad ponovo radi kod nas, Držićeva 'Dunda Maroja' i meni je dodijelio ulogu Pere, dubrovačke zaručnice rasipnog Marojeva sina koja ga, preobučena u muškaraca, dolazi potražiti u Rim. Ne znam kako ću se s time snaći, ali do premijere u rujnu ima valjda još vremena.

Znači li tolika zaposlenost to da je Vaša filmska karijera trenutačno u stagnaciji? Nakon uloge u 'The Show Must Go On'?

Marasović je taj film snimao dosta davno, prije tri i pol godine, već sam i zaboravila kako je to izgledalo. Načelno mi se jako sviđa kad čovjek uzme stvar u svoje ruke i ne čeka prvi film dok mu netko ne da sav novac potreban da bi ga realizirao. U svakom slučaju, imam nekoliko filmskih projekata u planu, uskoro počinje snimanje nastavka omnibusa 'Zagrebačke priče' s temom 'Ljubav', koji režira Radoslav Jovanov Gonzo, a glumimo Judita Franković i ja. Nakon toga čeka me još cjelovečernji debi Ivana Livakovića te kratki film Zvonimira Jurića prema scenariju Lane Barić. Nemojte me pitati kako se sve to stigne.