Ono što sam zatekla kad sam počela pisati prozu bile su prazne ljušture klasičnih žanrova, stari kalupi koje je trebalo puniti novim tekstom, jezikom ovog vremena.

U međuvremenu jezik od kojeg gradimo tekst postao je besmislen, riječi ispražnjene od značenja i trebalo je izmišljati neki 'jezik s integritetom', a to je već bio izazov.

Željela sam, od sebe i drugih, za sebe i druge, barem privremeno spasiti od besmisla ove tri stvari: jezik, ljubav o kojoj taj jezik pjeva i pjesmu samu. Zato sam napisala 'Pjevača u noći'.

Zanimalo me što književnost danas može – zbog čega je i danas nezamjenjiva, kao što su nezamjenjive još neke stvari bez kojih se samo navodno može.

Knjiga može, i trebala bi, svaki put izmisliti novi jezik, takav koji je još uvijek sposoban izreći istinu. Knjiga je prostor tišine i intimnog razgovora, glas koji se izdvaja iz buke.

(Jezik je piščev glas, ali jezik je danas ukraden.)

Usporedo s jezikom sapunica i turbofolka, koji je osvojio one terene kojima je nekad dominirala umjetnost, ukraden je jezik slobode, pa ga danas koriste krvnici kako bi se nazvali antifašistima, jezik intelekta prisvojili su karijeristi i agitatori,  jezik ljubavi koriste hodači za život, hodajući za smrt nekih današnjih djevojčica, budućih žena, jezik mržnje sve opuštenije koriste svećenici, internet je pun lažnih citata velikana kojim svoje zidove lijepe lijeni umovi, ovdje čak ne smiješ ni reći kakvim jezikom govoriš: ono što ti uho čuje bolje poreći, uputa je ići protiv razuma, zatajiti jezik, prodati svoje sjećanje za malu moć (koja je varljivija i od sjećanja).

Jesmo li bespomoćni?! Jezik, jedino oruđe koje imamo, postao je jezik alternativnih činjenica, oružje manipulatora. Kao u svim lošim vremenima prije politika je oduzela jezik ljudima i sažvakala ga kroz militantnu retoriku i medijska usta, jezik je opet osiromašio, kao svaki put u vrijeme fašizma (ovo je u svom istraživanju i studiji o jeziku nacizma pokazao Victor Klemperer) –  jer besmislena stvarnost proizvodi jezik bez smisla i tako ukrug.

S jedne strane oni koji izgovore puku istinu, ono što je očigledno, blisko razumu i spoznaji, postaju najveći neprijatelji savršenog sistema opsjene i savršene države laži i samolaži. S druge strane, danas, zapravo, svatko može kazati i napisati sve, ali to neće značiti ništa i neće se dogoditi ništa: razlika između istine i laži je poništena, mudri su zabukani dernjavom gomile, ljudi se glasaju, ali ne govore.

Svi lažu s povišenih mjesta: u sabornicama, u crkvama, na pozornicama, za katedrama, u novinama, na televiziji, u sudnicama, odavno veselo i bez srama lažu ili besramno prešućuju, nema kazne i kazna je preteška: nitko nikome ne vjeruje.

Jezik je odrezan, ali on u kvalitetnoj, a ludoj i upornoj glavi opet raste i obnavlja se, isplažen u lice državnih cenzora i umjerenih fašista.  

Svaka rečenica koja vrijedi, koja oživi, borba je s besmislom. To je, naravno, naoko smiješna i nepravedna borba osjetljivih protiv moćnih, nenaoružanih protiv beskrupuloznih, onih marginaliziranih bez posla i bez kapitala osim kulturnog protiv onih koji imaju lovu i moć, pa što će im integritet kad ga mogu kupiti.

Ali ona rečenica nikad ne ostaje zarobljena u knjizi, čak i jedan čitatelj je iznosi sa sobom na ulicu i zabada je u grad. Grad je pun nevidljivih rečenica, možda ih ne vidite, ali one su armatura svijeta, da ne izgovaramo točne rečenice iz kojih će proizaći neka djela, svijet bi se davnih dana raspao od truleži.

Poseban izazov bio je mrtvim jezikom pisati roman o ljubavi.

Jezik ljubavi odavno je shvaćen kao privatan – dakle neozbiljan, kao i sve što ostaje izvan politike, zato ga je trebalo oteti iz trivijalnog žanra i vratiti mu uvjerljivost; učiniti kroz pripovijedanje ono što nama ljubav čini: zavesti, zaljubiti, poraziti, iznevjeriti čitatelje i ljubavnike (njihova očekivanja), ali ne i ljubav samu. Ljubav ne idealizirati, lagati o tamnoj ili prizemnoj strani, ali ni poreći joj veličanstvenost kojom se nikad ne razmeće. Na taj mi je način o njoj postalo moguće pisati.

Zanimljivo je bilo uočiti da suvremeni filozofi (Badiou, Barthes, Kipnis, Bruckner, Horvat i drugi), za razliku od suvremenih pisaca koji opasno dvoje o mogućnosti moderne ljubavi, istu uopće ne stavljaju pod pitanje ni onda kada kritiziraju današnje partnerske odnose, monogamiju i slično. Ona je, bez dvojbe, najvažnija tema na svijetu. Ili, barem, kako bi neki rekli, 'posljednja utopija suvremenog svijeta'.

Pa ipak, u autorskoj i čitateljskoj praksi, jezik ljubavi je 'ženski jezik', brbljav i lirski i zašto takvim pisati roman? On je malo manje vrijedan, na malo manje procijenjen, manje plaćen, nije ga problem prekinuti u govoru, preskočiti, strpati u fioku, ženski jezik je ipak uvijek pomalo drugotan, nije li?! Pogotovo ako je ženska neposlušna.

Materinski, ostao u djetinjstvu, a naučen s hodom, držanjem žlice i olovke, on je suviše privatan, često plah i neurotičan ili pretjerano začinjen ili djetinjast, nema onu ozbiljnost i mudrost riječi koje izlaze iz prstiju što pišu epopeju i nacionalni klasik. Takav smo stav posisali s majčinim mlijekom, on je dio kolektivne podsvijesti i treba ga svakih nekoliko desetljeća ponovo osvještavati.

Neke zahvate treba napraviti na jeziku, dugo i polako ga treba mijenjati da bi on promijenio stvarnost (kao što stvarnost mijenja njega).

Moje protagonistkinje se kreću kroz muški svijet i pričaju o njemu. Zanima me prikazati kako žene vide muški svijet, a ne samo kako u njemu žive.

Nevelika potraga za pitanjem koje me mučilo: kakvog smisla ima ovo što radim i ovo što volim? završila je na mjestu na kojem počiva zadatak igre, zadatak umjetnika. Od prastare Poetike koja veli da je poezija važnija od povijesti, jer govori o općem, a ne o pojedinačnom, do Donne Tartt koja je nedavno rekla da je prva etička zadaća književnosti da zabavi, jer je pisana od usamljenih za usamljene, taj je zadatak neprestano i na sve moguće načine izmišljati i spašavati ljubav, neprestano spašavati jezik ljubavi kako bi komunikacija ostala moguća, kako bi bili spašeni razgovor i pisanje kao vrsta razgovora; i kroz tu skromnu i nevidljivu borbu spasiti sebe i komadiće svijeta od besmisla i propasti, sjetiti se pritom onih kojima je prerezan grkljan, koji su se ugušili jezikom, da bismo mi danas mogli govoriti i vikati i pisati pa makar i gluposti – i njima i životu u čast nastaviti pjevati, pjevati, pjevati po površini. Gluhom svijetu u uho.

Intervju s Oljom Savičević Ivančević: 'Je li istina da danas nisu moguće velike ljubavi?'

O književnoj nagradi tportala

Desetu godinu zaredom tportal dodjeljuje književnu nagradu za najbolji hrvatski roman, a na natječaj je ove godine prijavljeno 47 naslova. Nakon odabranih 11 polufinalista tportalov žiri stručnjaka koji čine pisac i urednik Miroslav Mićanović (predsjednik žirija), publicistica i književna kritičarka Katarina Luketić, spisateljica i kritičarka Jadranka Pintarić, prevoditeljica Ursula Burger te kazališni redatelj Ivica Buljan odabrao je pet romana.

Naslove 'Stajska bolest' Slađane Bukovac, 'EEG' Daše Drndić, 'Sjećanje šume' Damira Karakaša, 'Ciganin, ali najljepši' Kristiana Novaka i 'Pjevač u noći' Olje Savičević Ivančević žiri je uvrstio u finale tportalove književne nagrade vrijedne 50 tisuća kuna, a dobitnika ćemo doznati ćemo 7. srpnja. Partner nagrade Lenovo Hrvatska pripremio je Lenovo phablete za sve finaliste.