Monumentalna satirička drama Karla Krausa 'Posljednji dani čovječanstva', koja prati tijek Prvog svjetskog rata i njegov utjecaj na raspad Austro-Ugarske monarhije, jedno je od onih jedinstvenih i kultnih književnih djela koja svojim obimom i kompleksnošću više izazivaju divljenje, nego želju za iščitavanjem. Ipak, oni koji se žele uhvatiti u koštac s nevjerojatnom Krausovom dramom, sada to mogu učiniti i na hrvatskom jeziku zahvaljujući maestralnom prijevodu Seada Mehamedagića, koji je u luksuznom izdanju objavio Disput
Prvi svjetski rat, čija se stogodišnjica početka obilježavala diljem Europe prošle godine, jedinstven je u povijesti čovječanstva i po tome što je posve promijenio popularnu paradigmu o ratu i tome što taj fenomen doista znači u društvu – od romantizirane vizije hrabrih vojnika koji časno idu u boj, rat je postao pakao, najgora stvar koja se ljudima može desiti, odvratno klanje i moralna propast iz koje je izašao i snažan pacifistički pokret, kao i brojna književna djela s antiratnom porukom.
Među romanima je vjerojatno najpoznatiji popularni 'Na zapadu ništa novo' Ericha Marije Remarquea, dok se iznad svih drugih u dramskom žanru ističu 'Posljednji dani čovječanstva' Karla Krausa, opsežna satirička drama pisana u real timeu Prvog svjetskog rata te objavljena u potpunosti 1922. godine. Bilo je to u seriji brojeva časopisa Die Fackel (u prijevodu: baklja), novina koje je uređivao i u kojima je jedini pisao Karl Kraus (1874 – 1936), bečki novinar, pisac, satiričar i društveni komentator, jedan od publicističkih giganata, moguć samo u Habsburškom carstvu u fazi njegova zlatnog doba, taman prije totalnog raspada i kraha.
'Posljednji dani čovječanstva' sastoje se od citata iz službenih dokumenata, komentara dvojice likove s imenima Gunđalo i Optimist, satiričkih pjesama, ludih i apsurdnih političkih dijaloga, koje Kraus slaže u polifoniju glasova strašnog rata i monarhije koja umire. Disputovo izdanje od 670 stranica svjedoči o obimu drame, koja se većinom izvodi u skraćenoj verziji, iako je bilo i primjera dvanaestosatnih izvedbi, vjernih originalnom tekstu.
Krausova drama je i dramski i metadramski tekst, pokušaj obuhvaćanja realnosti situacije, ali i većih političkih i povijesnih promjena, opis vremena 'kada su operetni likovi igrali tragediju čovječanstva'. Kraus je ovako opisao svoje namjere s 'Posljednjim danima čovječanstva': 'Najnevjerojatnija djela o kojima se ovdje izvještava su se dogodila; samo sam slikao ono što su činili. Najnevjerojatniji razgovori koji se ovdje vode bili su doslovce izgovorni; najzvučnije su izmišljotine citati. Moja se zasluga ne sastoji u tome da sam nešto izmislio, nego u tome da se vjeruje kako sam ja to morao izmisliti, jer se ne vjeruje da se to može doživjeti.'
Karl Kraus je bio originalna publicističko-literarna pojava, izdavač satiričkog časopisa Die Fackel od 1899. do smrti, genijalan skriboman koji je objavio i devet svezaka stihova 'Worte in Versen' ('Riječi u stihovima') te nekoliko knjiga fantastičnih aforizama. Uz to je Kraus napisao brojne eseje (kao čiji se veliki obožavatelj deklarirao Jonathan Franzen, čak pišući esej o Krausu), studiju na temu kriminala i ćudoređa, a povrh svega toga je redovito ispisivao društvenu kroniku Beča, grada koji je obožavao. 'Posljednji dani čovječanstva' su Krausov magnum opus, drama koju je obožavao Miroslav Krleža, opisujući je kao 'najistinitiju od proturanih knjiga'.
'Karl Kraus ostao je izoliran od bečke sredine i dosljedno razuman, on nije nasjeo ijednoj laži ratnog zbivanja. Svi najstrašniji simptomi nepatvorene stvarnosti odražavahu se u lažima dnevne štampe, i baš tu laž dnevne štampe, taj nesrazmjer između tragike onih koji umiru na ratištima i novinarskog govora, kojim se to umiranje pretvara u dobit izvanrednog izdanja, tu laž otkrio je Kraus kao najveću laž takozvanog 'junačkog velikog vremena'', pisao je Krleža o Krausu, kojega je cijenio jer je 'spasio intelektualnu čast Beča u sveopćemu ludilu'. Povezanost Karla Krausa i Beča jedna je od ključnih odrednica Krausova života i književnosti, pa se ovaj bespoštedni kritičar bečkog društva u današnjoj Austriji slavi kao velikan.
Činjenica da je Kraus bio strastveni novinar, ali i čitatelj drugih novina, sklon komentiranju onoga što se objavljuje u njima, potaknula ga je da bude i jedan od prvih medijskih kritičara, jer je bio među prvima koji su do kraja razumjeli propagandnu moć medija. Za hrvatski prijevod 'Posljednjih dana čovječanstva' zaslužan je Sead Muhamedagić, koji u pogovoru ističe to da je Krausova drama i genijalno odrađen kolaž u kojem su 'svi vođeni razgovori, baš kao i svi citirani novinski članci, svečani nagovori i propovijedi, sudski protokoli, upravne uredbe i srodni administrativni dokumenti, prigodni govori, proglasi, priopćenja i sl. autentični dokumenti vremena'.
Muhamedagićev prijevod je izvrstan, a teško je uopće opisati izazove koje 'Posljednji dani čovječanstva' postavljaju pred prevoditelja te se u tom smislu ovo Disputovo izdanje doista treba pozdraviti kao prvi veliki nakladnički pothvat godine. Kulturna vrijednost hrvatskog prijevoda Krausove monumentalne drame možda nije masovna, ali je i dalje važno obogaćenje naše kulture.
Više od sedam godina - od veljače 1915. do sredine 1922, kada je knjiga objavljena u cjelovitom obliku - Kraus je filigranski brusio svoj magnum opus, bez kojega ne bi bilo zamislivo ni Piscatorovo političko, ni Brechtovo epsko, ni dokumentarno kazalište Petera Weissa. Kraus je i preteča Ferala i Charlie Hebdoa, on je ujedno i prvi bloger u vremenu kada nije bilo interneta, svakodnevni proizvođač teksta o aktualnosti ili vječnosti, jedinstven po tome što nikad nije napisao banalnu rečenicu. 'Posljednji dani čovječanstva' su najbolji dokaz toga.
A što se Krausa i medija tiče, o novinarima je, primjerice, napisao sljedeće: 'Bez ideja, a s mogućnošću da ih izraziš, to je novinar.'
