Zoran Malkoč rođen je 1967. u Novoj Gradiški, u kojoj i danas živi. Srednju školu završio je u Slavonskom Brodu, pa studirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a bio je i dragovoljac Domovinskog rata. Svoj prvi roman, naslovljen 'Kao kad progutaš brdo balona', objavio je 2004. kod VBZ-a, no pažnju književne javnosti zadobio je šest godina kasnije, zbirkom mračnih priča 'Groblje manjih careva'. Za jednu kratku priču dobio je nagradu 'Ranko Marinković', a romanom 'Roki Raketa' iz 2014. još je jednom zaradio pozitivne osvrte domaćih književnih kritičara.

Riječ je o neuobičajenom romanu za suvremenu hrvatsku književnost jer sadrži 'zasljepljujuće fleševe iz hrvatske današnjice i jučerašnjice, nasilje i crni humor, ali i liričnost, suosjećanje i ljepotu tamo gdje ih ne očekujemo’, kako su poručili iz Profila, izdavača ‘Rokija Rakete’. To je ‘roman-bajka’, u kojemu Malkoč vodi čitatelje kroz ‘mračnu šumu hrvatske posttranzicije’.

Kada se o vama kao piscu piše u medijima, uvijek se naglašava da živite u Novoj Gradiški, a time se donekle izražava iznenađenost zagrebačkog kulturno-književnog pogona prema tome da postoji i nešto literarno vrijedno izvan hrvatske metropole. Kako gledate na to i kakav je život u, iz zagrebačke perspektive, književnoj provinciji?

Ako se time želi reći da je piščeva odluka da živi i radi u Novoj Gradiški, a ne, recimo, u Zagrebu, onda nemam ništa protiv toga. U suprotnom, sintagma 'pisac iz Nove Gradiške' zapravo ne govori ništa o meni kao piscu, osobito ne stanovniku Žminja, a pretpostavljam da u nekom Zagrepčaninu može izazvati samo negativne konotacije.

Nemam pojma kakav je život u književnoj provinciji jer se naprosto ne osjećam dijelom nečega takvoga. Svi mi koji smo odabrali živjeti u Gradiški, na Visu, u Rovinju, Šibeniku, Dugoj Resi… svojim pisanjem sudjelujemo u nečemu što se zove književni život ove zemlje, bez obzira na to gdje živimo (a najčešće živimo onkraj mjesta u kojima kao živimo), izdavači su nam većinom u Zagrebu, odande nam obično kreću promocije, pa zaista nemamo razloga osjećati se dijelom književne provincije. To isto vrijedi, vjerujem, za mog sugrađanina Ivana Slišurića, pjesnika i prozaika kojega hrvatska kritika tek odnedavno počinje otkrivati, kao i za Elviru Slišurić, čiji je roman 'Sreća prati hrabre' prošle godine objavio Hena com.

S druge strane, Zagreb kao književna metropola s najvećim brojem hrvatskih pisaca meni ponekad izgleda kao tržnica na koju su pisci došli trampiti pisanje za neke unosnije poslove. Dario Grgić je to još ljepše rekao, govoreći o umirućim kitovima koji su se nasukali na zagrebačkim književnim obalama.

Nova Gradiška je zapravo jedna od vaših trajnih inspiracija. Što je ono u svakodnevici što vas zainteresira kao pojava koju želite onda i literarno obraditi? Kakav je život u Novoj Gradišci?

Život, njegove drame i napuknuća su moja inspiracija, a ne Gradiška. Ona je tek mjesto radnje. Mnoge priče sam isprva zamislio na drugim mjestima, ali sam ih zbog ekonomičnosti smjestio u Gradišku, točnije Fridrihsdorf.

'Groblje manjih careva' iz 2010. vaša je knjiga kojom ste dobili podršku književne kritike i interes publike. U pitanju je proza u kojoj se, između ostaloga, dosta bavite nasiljem i nekim uznemirujućim scenama. Ima li nešto karakteristično u nasilju svakodnevice koje se događa u Hrvatskoj? Kako reagirate kad ste suočeni s nasiljem?

Živimo u društvu koje je krajnje nasilno, ali nas to ne razlikuje od drugih kapitalističkih društava - kapitalizam je u svojoj suštini nasilan, teži podčinjavanju. To se prenijelo na sve oblike društvenog života. Otkako nam je iz svakodnevnice nestala solidarnost, svi samo reže i traže svoj komad kolača. Grizu. To je jedna od važnih tema o kojoj sam govorio u 'Rokiju', o tome kako nema ljudi koji bi mislili da zaslužuju manje. Kod mene nasilje ipak ima drugo značenje i moji likovi mu često pribjegavaju kao nekoj vrsti fizičke psovke, iz krika i očaja. No postoji u mojim knjigama i obilje nježnosti, gorka, iskrena ili zdrava smijeha, ne bih se ja kačio samo za nasilje.

Što se mene samoga tiče, nekad sam znao okretati drugi obraz. Sad, bogaramu, znam i udariti. U biti, ja bih mogao biti mirna i tolerantna osoba, obrađivati svoj vrt, slušati Manu Chao i Bulata Okudžavu te puštati talibane i kanibale svih fela na miru. To je i razlog što živim u Gradiški onkraj Gradiške kao šumska budala. Ali ne puštaju oni mene, dolaze izdaleka i kradu mi crvenu salatu (i dobro, neka im crvena salata), smeta im to što moja rakija bolje puca, iritira ih zlatna boja mojih patlidžana jer kao patlidžani mogu biti samo crni ili tamnoljubičasti pa su mi ih sve prefarbali crnim autolakom. Jesam li ja nasilna osoba? Nisam, dakako! A svejedno sam ih prebio, masakrirao sam ih tim crnim patlidžanima…

Vaš prvi roman je donekle prošao nezapaženo, unatoč zanimljivom naslovu 'Kao kad progutaš brdo balona'. Kako danas gledate na tu knjigu i kako biste je predstavili potencijalnim čitateljima?

To je vrlo dobar i nesavršen roman, s mnoštvom antologijskih rečenica, epizoda i poglavlja. Iako je u vrijeme kad je objavljen zaista prošao nezapaženo, najviše zbog toga što ga je sabotirao sam izdavač. 'Kao kad progutaš brdo balona' živi svoj život i još uvijek se čita.

Rado pišete o likovima koji su na margini društva. Što je specifično za ljude koji su zbog društvenih promjena i povijesnih lomova završili kao luzeri? Smatrate li da su oni sami krivi, kako bi to rekli neki, ili više naginjete stavu da su to mali ljudi u žrvnju moći posve izvan njihove kontrole?

Meni se od objašnjavanja te priče s luzerima zapravo već izlizao jezik – mene luzeri uopće ne zanimaju, ja pišem o ljudima koji imaju svoje dostojanstvo, svoje ludo pravo i koji su bar jednom u životu odigrali nešto veliko. Što biste vi rekli, je li Tom Gotovac luzer ili veliki umjetnik? Ujević? Šimić? Kraljević? I ne radi se o krivici, radi se o izboru. Ti ljudi su to izabrali i za to plaćaju cijenu. Bar oni o kojima ja pišem. Zato me oni drugi ne zanimaju. Oni što slabo plaćaju. Ili nikako.

Roman 'Roki Raketa' našao se u finalu književne nagrade roman@tportal.hr. Kako inače gledate na književne nagrade i jeste li možda čitali ono što su napisali ostali finalisti?

Nagrade su, naravno, dobre – ako skreću pozornost na knjigu, ako je u pitanju pristojan novčani iznos i ako svojim ugledom pridonose ugledu pisanja kao poziva u narodu koji oduvijek mrzi svoje pisce i umjetnike. Za nagradom koja ne ispunjava te uvjete ne treba žaliti, takva nije ni postojala zbog pisaca, nego zbog onih koji je dodjeljuju. Od romana ostalih finalista čitao sam Ivicu Prtenjaču, čiju zbirku 'Okrutnost' naprosto obožavam, i smatram da je 'Brdom' otišao nekoliko koraka dalje od svog prvog romana 'Dobro je, lijepo je'. Do ostalih romana još nisam stigao, no čitao sam Rajkijevo 'Stubištarenje' i neke Periševe priče, pa mi je jasno da sam se našao u vrlo dobrom društvu. Jedino mi je Milena Benini privlačna enigma.

U svojem obrazloženju žiri je napisao i sljedeće: 'Malkoč je osobito nemilosrdan prema svijetu književnosti i fenomenu medijske slave pisca: njegov lik - koji je lažnjak, lopov, krivotvoritelj i pozer - biva obasjan reflektorima dok se protagonist koji posjeduje stvarni književni dar odaje kriminalu i mafijaškim poslovima.’ Je li ‘Roki Raketa’ i polemika protiv aktualnog stanja na domaćoj književnoj sceni? Odnosno, kako uopće komentirate tu sintagmu – književna scena?

Ako to netko želi tako vidjeti, nemam ništa protiv, no namjera mi nije bila davati kritiku književne scene, još manje polemizirati s nekim njenim predstavnicima. U liku Mačke nisam htio kritizirati nekakvog lažnog pisca, više me je zanimalo njegovo strastveno igranje potpuno krive uloge. Također, ono što se može učiniti kritikom ostatka tog svijeta posljedica je Mačkina, a ne moga, stava prema tom svijetu.

Književna scena? Mene zanimaju dobri pisci i dobre knjige. Književna scena bi, mislim, trebala omogućiti da oni postanu vidljivi. To znači da na njoj mora biti poštenja, i to umjetničkog poštenja. Dobre knjige se naprosto ne smiju skrivati, na njih se mora ukazivati. Ako to ne čini kritika, ili ako to kritika nedovoljno čini, zadatak je pisaca da viču o tome.

Jesu li protagonisti Lucijan i Kristijan kao likovi izašli iz vas kao pisca te vaših dvojbi i sumnji u samoga sebe? Odnosno, iako su u knjizi kontekstualizirani kao subjekti u široj društvenoj slici, kako ste stvarali njihovu intimu?

Ti likovi su svakako ispali iz mene i na određenoj razini oni jesu jedan pisac, a na svim drugima antipodi. U svakog sam ugradio svoja iskustva, svoje želje, strahove, strasti i projekcije, ali ima u njima i drugih ljudi koje sam poznavao. Upoznao sam dosta Mačaka, mnogo manje Lucijana, možda niti jednog, ali bilo ih je više koji su imali nešto od Lucijana.

Roman obilježava niz nevjerojatnih a opet posve realnih i svima prepoznatljivih likova. Može li se ‘Roki Raketa’ čitati i kao roman s ključem, ima li u tim živopisnim karikaturama koje predstavljate u sporednim ulogama priče konkretnih osoba iz hrvatskog javnog života?

Kako ono pišu na odjavnim špicama? Svaka sličnost sa stvarnim osobama je nenamjerna. Može biti da mi se negdje i omaklo, zbog lijenosti i ekonomičnosti, ipak je riječ o obimnom tekstu. Ali 'Roki Raketa' nije roman s ključem, odbijam to.

Struktura romana je razbarušena. Koliko je pripovjedačka bujica koja karakterizira vašu najnoviju knjigu nastala u pisanju 'na dah' ili je taj kontrolirani kaos isplanirana asocijacija na društveni kaos koji opisujete?

Ta razbarušenost je svakako odraz kaotičnosti svijeta, ali i likova kao što su Mačka i sam Roki, razigranijih i sklonijih bacanju u bujicu života, za razliku od Lucijana, kojega karakterizira stanovita askeza, pa su i ti dijelovi romana manje razbarušeni. Ne radi se tu o nekoj nezadrživoj bujici koja bi me preuzela i ponijela – pišem rečenicama i, da se izrazim vojnim rječnikom, svaku sam napisao nišaneći i gađajući u nešto, ponekad pojedinačnom, ponekad rafalnom paljbom.

I pitanje za kraj, s obzirom na 'Rokija Raketu' – je li pas doista čovjekov najbolji prijatelj?

To ovisi o tome koliko je čovjek uopće sposoban biti prijatelj.