Ovaj put posrijedi je bila prava predstavljačka monodrama autorice koja je, vjerojatno zahvaljujući i iskustvu sveučilišne profesorice, dinamično i uvjerljivo prikazala svoju novu knjigu najavivši da će govoriti o sljedećim temama: Kazališna kritika koja ubija predstavu, Sukob divova: američki producenti vs. novine, Kazališni kritičar: mudar, mudriji, nerazumljiv, Umjetnici vs. kritika: od zavođenja do šamara, Kazališni kritičar: rođen za to ili neuspjeli glumac? te Biografija: od Večernjeg lista do knjige!

Također je najavljen gost iznenađenja, kojeg je krišom i spomenula voditeljica promocije u DHK Lada Žigo rekavši da je posao kazališnoga kritičara takav da vjerojatno nema djeteta koje bi željelo da mu to bude zanimanje kada odraste. E, upravo takav osmoškolac je bio gost iznenađenja Sanje Nikčević. Mali osnovac Luka u intervjuu autopromotorici rekao je kako i zašto i kome piše nakon što vidi kazališnu predstavu.

Ta zgoda navela je pisca ovih redaka da knjigu Sanje Nikčević počne čitati od zadnjega poglavlja tj. od autobiografije. Žanr koji je očito in u posljednje doba i to ne samo u nas u ovoj knjizi posebno je dobro sjeo. Autoričin životopis upravo je impregniran kazalištem ili, preciznije, htijenjem za pisanjem o njemu. Od prve do zadnje stranice tog dijela od pedesetak stranica riječ je, zapravo, o volji za moć o pisanju o kazalištu, i to otkada je prvi put sjela u kazališni stolac, kada se zamračilo gledalište, otvorio zastor pa sve do zaključnoga, profesorskoga upozorenja o odgovornosti svoje pisalačke generacije za to kakvo će kazalište biti za deset ili dvadeset godina.

Riječ je tu, dakako, ponajviše o odgovornosti kritičara. A što je kritičar i kako se to postaje ona odgovara citirajući Georgea Bernarda Shawa da osoba postaje kritičar slučajnošću, ali ta se slučajnost u pravilu dogodi novinaru. Kasnije će tu Shawovu mudroliju uspješno parafrazirati i nadopuniti da se rečena slučajnost u pravilu dogodi vrlo obrazovanu čovjeku, ali tu ne zastaje pa isto sintetizirajući parafrazira još jednom pa kaže da se zaista kritičar postaje slučajno, ali kad se to dogodi, dogodi se novinaru koji voli kazalište i humanistički je obrazovan. Iako tu misli ponajprije na američke kritičare, rečeno se itekako odnosi na samu autoricu.

O tome kako je postala upravo ovisna o kazalištu pa kako je postala kritičar u dnevnom listu ispekavši prvo opći novinarski zanat i zahvaljujući upravo tome, vjerojatno, uspijeva napisati tako lako čitljivo, a mjestimice i duhovito štivo koje će biti zanimljivo i široj čitateljskoj publici koju zanima kazalište, a ne samo kazališnim kritičarima i ostalim profesionalcima koji pišu ili žele pisati o kazalištu. Sve to u njezinoj biografiji postaje svojevrsna teatrografija koja počinje 1975. u Virovitici na predstavi 'Doživljaji Nikoletine Bursaća' Branka Čopića, u režiji Vida Fijana u mjesnome gradskome kazalištu pa seže preko Zagreba do New Yorka, do profesure na Umjetničkoj akademiji u Osijeku. Ukratko, od kazališne kritičarke do teatrologinje pa opet do kritike jer, kaže se, jednom kritičar - uvijek kritičar. Doduše, ne više u novinama nego u časopisima za kazalište i kulturu općenito.

Sav taj put autorica opisuje i primjerenim ilustracijama koje umješno upliće u fino tkanje knjige, a neke su i vizualno dane na spomenutoj prezentaciju (pa su pridodane i ovome prikazu), a riječ je ponajviše o odnosu kazališta i kritike te o praktičnim i teorijskim općekazalištarskim prilikama i neprilikama, o raznim zgodama i nezgodama koje prate nastajanje kazališne čarolije uvijek viđene iz kritičarskog rakursa i to jednako na Broadwayu, Santa Barbari (gdje je preživjela kazalištarsku apstinencijsku krizu) ili u Zagrebu, Splitu ili Osijeku. Analizira ona prvo kritiku onu prekooceansku, američku, koja zna biti i duhovita do nemilosrdnosti, zatim europsku i domaću, koja zna biti mudra, ali i preumudrena, pa i u nas također nemilosrdno uvredljiva. Sjajan je američki primjer gdje osobni stav kritičara štiti ništa manje nego famozni Prvi amandman Ustava o pravu na osobno mišljenje. Tako kada je kritičar Heywood Hale Bounce napisao za jednoga glumca da je najgori na svijetu, taj ga je tužio i izgubio. Sud je smatrao da čak i takav negativni superlativ samo mišljenje, a kritičar je u idućoj kritici za glumca objavio da je: bio ispod svoje uobičajene razine. Za našu stranu svijeta autorica nema tako duhovita primjera, kojima inače obiluje cijela njena knjiga, a posebno biografski dio u kojem ona šale zbijati zna i na svoj račun. Možda kao crnohumorni primjer može poslužiti pismo pritužbe koje je kritičar Vlatko Perković uputio stručnoj udruzi HDKKT u kojem piše kako je nikada potvrđeni intendant HNK u Splitu, Duško Mucalo, velmoža teatarske nekompetencije, ukinuo rečenome kritičaru gratis pretplatu. E, pa baš i nije humorno, ali crno jest.

Inače, teorijska zapažanja teatrologinje Sanje Nikčević čini se da su započela izumom njene klasifikacije američke drame na subverzivnu i afirmativnu, ovisno o tretmanu gubitnika ili dobitnika, najkraće rečeno. Ona je očito, što se životne filozofije tiče, sklonija afirmativnoj dramaturgiji jer njena zamjerna upornost u karijeri uvijek je pobijedila.

Od 'Nikoletine Bursaća' u Virovitici do sveučilišne profesure dug je bio put, ali eto i uspješan, a ova knjiga, posebno uzevši u obzir gore navedene natuknice, to bjelodano dokazuje. I još jedna pohvala i jedan prigovor, uza svu čitkost i sadržajnu lapidarnost ovo izdanje je i vrijedan znanstveno publicistički pothvat, što nabolje pokazuje čak tridesetak stranica popisa literature, imena i djela, institucija, nagrada i medija. Moćan znanstvenički aparat za zainteresirane, a prigovor je sljedeći: u Prilogu I: Recenzije, gdje su dani primjeri hrvatskih kritičara, nema zastupljenih, smatra pisac ovih redaka, dvoje najznačajnijih, a to su, oboje pokojni, Marija Grgičević i Dalibor Foretić. A oni su u posljednje više od pola stoljeća bili među najkvantitenijim i najkvalitetnijim kazališnim novinskim kritičarima. Ali i taj prigovor obuhvaća famozna svačija sloboda mišljenja.