Prva dramska premijera ovogodišnjeg Splitskog ljeta manja je opsegom i ambicijom od klasika poput Shakespeareovog 'Timona Atenjanina' koji slijedi, i nudi uvid u suvremenost europskog kazališnog trenutka preko teksta francuskog redatelja i dramskog autora Joëla Pommerata.

Kazališni istraživač koji inspiraciju pronalazi u konkretnom svijetu oko sebe, a modus operandi u zajedništvu ansambla, ipak iza sebe ostavlja i završene tekstove, pa je, uz gostovanje njegove režije 'Tog djeteta' na Festivalu svjetskog kazališta 2007., ZKM objavio i prijevod Zlatka Wurzberga. Budući da interes domaćeg kazališta za novu dramu nije pretjeran, i Pommerat je dugo čekao svoju šansu ovdje, no za to je 'kriv' i njegov rukopis.

'To dijete' fragmentirani je tekst, nastao po narudžbi kao rezultat terenskog rada, pa je istodobno i dokumentaristički koliko i 'autorski'. Pommerat je, prema vlastitom priznanju, pisao sjećajući se konkretnih ispovijedi ljudi s kojima je razgovarao. U hvalevrijednom dramaturškom luku koji 'dijete' prati od faze nerođenog do one razočaranog i od vlastitog djeteta čak i vrijeđanog roditelja u nizu relativno kratkih epizoda s dva ili tri lica, opisane su mnoge devijacije, ali i sasvim logične posljedice putovanja u nepoznato, što imanje i podizanje djece jest.

U raskoraku između imaginacije i dokumentarnog materijala teško je razlučiti čega ima više, jer se većina prizora skupljenih pod zajedničkim naslovom 'To dijete' može kvalificirati kao opće mjesto. Sva lica su u tome sporedna, a fokus bi trebao biti njihova sinergija u generičkom sukobu koji se ciklički ponavlja na relaciji roditelji - djeca. Pritom 'tradicija' novijeg francuskog i frankofonog kazališta, koje inzistira na verbalnom i tretira sam jezik kao istodobno i gradivno i vezivno tkivo, čak i zasebno dramsko lice, samo odmaže. Ponekad je takav pristup zanimljiv i plodonosan, ali u ovom slučaju on je tek izazov kojim se pokušava sakriti činjenica da se od konkretnog ne samo životnog nego i zanatskog problema bježi u jezik. Utoliko je originalni naslov 'Što smo to učinili?' – točniji.

Nenni Delmestre nije redateljica koja intenzivno gradi na donesenom materijalu, ona je prije među finim zanatlijama koji od teksta pokušavaju ostaviti što više, dopustivši mu da se bolje čuje i vidi. Ako već mora dodavati, čini to okolišajući. Tako je postupila i ovoga puta, pa unatoč dramaturškoj suradnji s Ladom Kaštelan, nije zadirala u Pommeratov izvornik, ali ga je začudno poželjela oplemeniti lokacijom, scenografijom i kostimima. Zašto intimni i teški komad igra u borovoj šumi Vile Dalmacija, s pogledom na pučinu i mjesec, teško je razumjeti, osim ako se idilom krajolika nije htjelo kontrapunktirati težinu tematike i arkadijsku sliku mirne prirode suprotstaviti brutalnim ishodima čina prirodnog kao što je razmnožavanje. Ambijentalnost u tom smislu zapravo i nema smisla, jer riječ je o izrazito komornom dramskom pismu koje se ne može razigrati slikovitim detaljima poput puštanja bijelog balona u noćno nebo.

U sličnu vrstu nepoznanice ulaze i kostimi Marija Leke koji tek banalno uniformiraju, ali zato prozračno scenografsko rješenje koje potpisuje Lina Vengoechea očitom referencom na dječje igralište odgovara tekstu i tematici, iako se u detaljima gubi u pretencioznosti i slikovitosti. Cijela je predstava postavljena kao san, a zapravo je riječ o noćnoj mori svakog roditelja ili onoga tko bi to poželio biti. U takvoj postavci čak i atmosferičnost bolje funkcionira od samih izvođača, jer u kratkim rezovima nitko nema priliku za intenzivniji učinak. Svedeni na skice, mlađi Pere Eranović, Mirko Petrić i Lana Živolić troše se bez rezultata, dok veteran Trpimir Jurić iskusno investira tek svoj pogled. Uz Snježanu Sinovčić Šiškov, koja jedina ima priliku za pravu ulogu, naglasak na kraju ipak, jednostavnim dramaturškim zahvatom, ostaje na Zoji Odak.

Komorna predstava kojoj ambijentalnost ne pomaže, a doslovnost još manje, 'To dijete' sveukupno nudi tek parafrazu izreke 'Pakao – to su drugi' u 'Pakao – to su moji!'. To, međutim, ni u Splitu niti bilo gdje drugdje, odavno nije neka novost.