Semezdin Mehmedinović, pisac: Lucia Berlin

U novembru su objavljene dvije knjige koje upravo čitam, a njihova je autorica Lucia Berlin. Prva je knjiga priča ‘Večer u raju’ (Evening in Paradise) a druga je mala, memoarska knjiga ‘Dobrodošla kući’ (Welcome Home). Obje su pisane u sada već dalekoj prošlosti.

U nekoj strogoj podjeli, prva je knjiga fikcionalna, a druga nije, premda su te granice ovdje prilično zamagljene. Čitam ih kao jedan rukopis, jer opisuju isti svijet. Priče iz ‘Večeri u raju’ smještene su u ona mjesta u kojima je Lucia Berlin živjela, a često i njeni likovi imaju imena stvarnih osoba, imena njezine djece, ili se prvo lice u priči odaziva na ime Lucia. U obje knjige ona se razračunava sa svojim životom. Birala je pogrešne muškarce. Jedan njen suprug, inače skulptor, imao je potrebu da je ‘premodelira’, nagovarao ju je da spava licem prema jastuku kako bi ispravila nos koji se izvijao prema van (?), a u stvarnosti, njen nos je bio, što bi se kod nas reklo, prćast. Definitivno, nije imala sreće s muškima. Umirivala se alkoholom. U jednom intervjuu izjavila je kako ‘piše da popravi stvarnost’.

I prečesto je mijenjala mjesta stanovanja. Ja sam mislio da sam u promjenama adresa šampion, ali onda sam u knjizi ‘Welcome Home’ pročitao poglavlje u kojem je Berlin pobrojala kuće u kojima je živjela. Taj tekst je pisan ranih sedamdesetih, u pitanju je dakle nepotpuni spisak, a tamo je ona izbrojala 33 adrese. A njena mjesta stanovanja prilično su tužna zbirka kuća. Opisala ih je škrto, asketski, u tri, četiri riječi. Evo nekoliko, tek da se dobije neka slika tog svijeta i života:

‘Juneau, Alaska—U danu mog rođenja snježna lavina pobrisala trećinu grada.’

‘Corrales Road, Alameda, New Mexico—Nema tekuće vode, nema struje, nema kupatila. Dva djeteta u pelenama.’

Rose Street, Albuquerque, New Mexico—Pješčane oluje. Starac umro u voćnjaku jabuka.

‘White House, Corrales, New Mexico—Pumpa ne radi, bunar presušio, strujne žice pokidane, pilići pomrli, zečevi pomrli, termiti, koza slomila nogu, ustrijelili smo je. Podrum poplavio…’

‘Princeton Street, Albuquerque, New Mexico—Krov se urušio. Iseljeni.’

‘Griegos Road, Albuquerque, New Mexico—Tu kuću sam spalila.’

‘Richmond Street, Oakland, California—Komarci. Policija. Požar u kući do naše. Iseljeni.’

‘Bateman Street, Berkeley, California—Savršena kuća, vrt. Kiše. Srušen krov.’

‘Alcatraz Avenue, Oakland, California—Ništa katastrofalno. Za sada.’

Prije koju godinu objavljen je izbor iz njenih priča ‘Priručnik za spremačice’, i ta knjiga je doživjela veliki uspjeh u svijetu. Tako je Lucia Berlin, godinama nakon smrti, prepoznata kao važna autorica, uspoređuju je s najboljim piscima kratke priče. Jednom sam je sreo, krajem devedesetih, one godine kad je umro pjesnik Edward Dorn, predstavljena je kao njegova prijateljica i profesorica književnosti, a njena književnost nije ni spomenuta tada, i zato osjećam neku nelagodu kad se toga sjetim. Sa svojim fascinantnim darom za pripovijedanje, meni je ona zanimljiviji pisac od ovih s kojim se nju obično uspoređuje. Možda i od Raymonda Carvera. U njenim pričama je više gologa života.

Tisja Kljaković Braić, slikarica: Merima Ključo i Jelena Milušić

Proizvodnja umjetnosti u mojoj glavi neprestano radi i u pravilu sam zaokupljena sama sobom, ali postoji moment kad iz tuđe umjetnosti možeš napraviti i svoju... 'Lume' je prvi zajednički album harmonikašice Merime Ključo i pjevačice Jelene Milušić. Težak je i lagan... k’o ljubav - a Lume znači više i od same ljubavi...

Ovako; taj album se sluša s bocom dobrog vina (tako ja to zamišljam), možda najbolje sam.... čista emocija je. Nikad u životu nisam popila kap vina, a opilo me. Jelenin glas... koji glas... oni nesretno zaljubljeni bi tu istu bocu o glavu razbili… A Merimina harmonika, a nema finala bez harmonike, prati Jelenu iz pozadine... sve te pjesme na tuđim jezicima - ništa ne razumijem a sve osjećam, sve vidim.Ne znam zašto, ali Frida Kahlo mi u glavi...

Meni se kod Merimine harmonike sviđa šta je u njoj ostalo i onog narodnog. Vidi se da je to bosanska, naša harmonika…pa ja bona.

Kažem ja neki dan Merimi: 'Pa šta ne reče da imaš koncert u NewYorku?'. Odgovori mi: 'Pa eto... da odradim pa da se vratim, meni ljepše s vama.'

Ne treba ni naglasiti da se radi o romskim, španjolskim, taljanskim… obrađenim pjesmama. Pjesma 'Danka' Tome Zdravkovića dobila je sasvim jedno novo ruho… tamniju nijansu. Posebno mi je draga ta 'Danka'. 

Patetika jest poezija uma i ničega tu sramotnog nema. 'Lume' je album koji opisuje sve emocije koje nas zadese u ljubavi  - od vrha do dna. I natrag. 

Jelena i Merima su sudbonosni čarobni spoj - čista umjetnost. 

Korana Serdarević, spisateljica: Outlander

U atmosferi 2018 godine, koja mi je osobno bila jako naporna i zahtjevna, trebala sam područje u kojem se mogu što više štedjeti i odmoriti od čitanja pa sam završila s pretplatom na Netflix. U posljednjem desetljeću ionako pronalazim puno više serijala nego filmova koji me oduševljavaju. Nametnula mi se serija 'Outlander', snimljena prema uspješnoj seriji romana Diane Gabaldon koji se žanrovski kolebaju između povijesnog, ljubavnog i SF-a. Ta me kombinacija inače ne bi oborila s nogu, no nisam znala ništa o radnji i počela sam gledati bez ikakvih očekivanja.

Naratorica je mlada medicinska sestra Claire Randall, kraj je Drugog svjetskog rata, i upravo se ponovno zbližava sa svojim suprugom, povjesničarom Frankom. Stvar bi se zadržala na dugim monolozima i pomalo neočekivanim prikazom tjelesne ljubavi da Claire u škotskom gradiću nije nenadano prošla kroz nekakvo visoko, drevno kamenje i našla se ni manje ni više nego u 18. stoljeću, usred povijesne borbe Crvenih mundira i Škota. E sad, tu sam bila spremna šokirano odustati, ali prekrasne panorame Škotske, neobične atmosfere i dobra glazba djelovali su na mene poput apaurina i nastavila sam. Na svu sreću!

'Outlander' se već u sljedećim epizodama pokazao nepretencioznom i neočekivanom pričom koja na revolucionarno hrabrar, ali ujedno nenametljiv način interpretira mnoga klizna mjesta zapadnog kulturnog sklopa. Erotske scene postavljene su iz izrazito ženske perspektive, vrlo je škakljiva epizoda u kojoj muškarac siluje muškarca (scene su izazvale mnoštvo reakcija), lucidno se obrađuje pitanje ženskog prijateljstva i serija zapravo nudi vrlo feministički pristup temi koja je mogla postati sladunjava, tipična, perolaka, pa svaki aspekt pokazuje iskliznuće iz stereotipa nekakve moderne sapunice. Čak i tema ljubavi (Claire se naime fatalno zaljubljuje u Škota iz 18. stoljeća) iznenađuje, ona jest romantična, ali ne i patetična - ona postaje nekakva partnerska ekstenzija snage i inteligencije protagonista.

Sve u svemu, 'Outlander' je, sa svojim 18. i 20. stoljećm, dobro ogledalo i za ovo naše 21., koje također često juri u prošlost kao da nas guraju kroz kamenje Craigh na Duna. Kako bilo, nadam se dobrim obratima - i u četvrtoj sezoni serije, a i u našoj stvarnosti.

Ivica Đikić, pisac i novinar: Kasno ljeto

Znam da će ovaj moj izbor biti doživljen kao igranje na sigurnu kartu jer je Danijel Dragojević, rođen 1934. u Veloj Luci na Korčuli, već najmanje dvadeset godina jedna od najsigurnijih karata naše književnosti, ako ne bude protumačen i kao nešto još gore, kao oblik 'klasnog pozicioniranja', na primjer, jer je i takva razmišljanja probudilo nešto masovnije dijeljenje pjesama i zapisa iz 'Kasnog ljeta' na društvenim mrežama, ili prokazan kao forma malograđanskog distanciranja od svjetine blaženo netaknute Dragojevićevim stihovima i rečenicama, ali sve to itekako je povoljna cijena za pohvalu zreloj zaigranosti u jeziku, ili zaigranoj zrelosti jezika, a što je kasno ljeto ako nije to – otmjeno ali još uvijek strastveno svođenje računa, melankolična ispunjenost stvaralačkom potrebom i nakupljenim iskustvima.

Kasno ljeto ono je doba kad se životna i kreativna razdraganost, u kojoj god mjeri bila prisutna u nečijem životu, miješa s rađanjem svijesti o neumitnosti nadolazeće magle i mraka: iz tog spoja, iz tih boja što polagano gasnu i bacaju drukčije svjetlo na iskustva, pojave, stvari i ljude, u Dragojevićevom slučaju, nastale su upečatljive, uzbudljive i svježe jezične bravure i poetske slike koje nas uvlače u svijet velikog umjetnika te pružaju užitak čitalačkog zaokruživanja i upotpunjavanja tog svijeta.

Siniša Labrović, konceptualni umjetnik i performer: Selfie anusa

U Grazu je 15. studenog 2018. premijerno izvedena predstava 'european working title oder: am langen ende der party'. Predstavu nisam gledao, ali me fotografija geste iz predstave nasmijala i oduševila: performer Marko Marković spuštenih hlača, a i gaća, na postolju radi selfie svoga anusa. Taj spoj intimnosti i beskompromisnosti, besramlja i ljudskosti, višeznačnosti i jednostavnosti, suvremenosti i svevremenosti rijetko se sreće.

Iz mnoštva mogućih tumačenja, ovdje bih izdvojio tri. Prvo, zapadna je civilizacija izgrađena na potiskivanju i nijekanju tijela. Tijelo je zazorno, prljavo i predmet sumnje. Tjelesne radnje i odnosi ritualizirani su i bontonizirani, a tjelesne potrebe i želje, seksualnost posebno, predmet su nadzora i kazne. Veliki broj katoličkih svetaca izgradio je karijere upravo na trapljenju i ništenju tijela. Na cijeni je bio duh, ali ne u sinergiji, nego u suprotnosti s tijelom. Nedovoljno ili sumnjivo duhovni, kao i cijeli biljni i životinjski svijet, bili su osuđeni na služnost, instrumentalnost, nekad i zatiranje, posljedice čega možemo pratiti kroz krvavu povijest Zapada, a u ljudskom odnosu sa svijetom rezultat je ekološka apokalipsa kojoj svjedočimo. Ako netko simbolizira taj potisnuti svijet tjelesnosti, onda je to sigurno anus.

Drugo, selfie je ikonička gesta suvremenog narcizma. Narcizam nije izraz ljubavi prema sebi, nego straha od razlike u nama samima, toga da smo uvijek i netko drugi, pa je opsesivna ta potreba da se sebi stalno potvrđujem. Strah je to i pred dubinom naše ništavnosti, a od kojega bježimo proganjajući sebe upravo samim sobom. U svim tim milijardama slika nema suštinske razlike, a ako nešto simbolizira tu istost, onda je to selfie anusa.

Treće, ideološki izraz (suvremenog) narcizma ideologija je nacionalizma, nasilničke jednosti i identičnosti, i njen strah od druge kulture, kože, vjere, druge nacije. I kad bi htjeli simbolički gestualizirati ideju te željkemarkićbiskupakošićaninaraspudićavelimirabujancamarijanepetiridrugihnjimaistih, ne bi li to bila gesta vječne zagledanosti u vlastiti šupak.