Povodom Međunarodnog dana osoba s invaliditetom, 3. prosinca u 18 sati, u Zagrebačkom plesnom centru održat će se prezentacija rada skupine IMRC (Integrated Research Movement Collective) te njihovih gostiju, plesne skupine 'Nikoline' koja djeluje pri Centru za odgoj i obrazovanje Dubrava.

IMRC su Iva Nerina Sibila, Amela Pašalić, Tatjana Vukadinović, Nerea Lasić, Slađan Livnjak, Nikola Orešković, grupa plesača s dugogodišnjim iskustvom. Dolaze iz različitih plesnih žanrova, tjelesnih praksi i edukatorskih sustava.

Njihova suradnja započela je prije tri godine kada su počeli s otvorenim radionicama koje su poslužile kao platforma za novi prostor istraživanja, sastanaka, razmjene ideja te traženja načina na koji se u suvremeni plesni izraz mogu integrirati osobe sa različitim tjelesnim realnostima. U tom razdoblju iskristalizirala se grupa od nekoliko plesača. Počeli su se sastajati na redovitim probama te su u konačnici nastale tri kraće koreografije koje su spremni prezentirati 3. prosinca.

O ovom pionirskom projektu u svijetu suvremenog plesnog izričaja u Hrvatskoj, napravljenom u potpunosti volonterski, razgovarali smo s jednom od začetnica projekta i umjetničkom voditeljicom, plesačicom i koreografkinjom Ivom Nerinom Sibilom

'Okupila sam plesače ne kako bih tematizirala njihov invaliditet, nego zato što smatram da su izuzetno zanimljivi kao plesači i kao izvođači. Cilj mi je staviti ih na istu scenu i istu situaciju kao i profesionalne plesače. Nas nećete vidjeti na raznim talent showovima ili zabavnim programima, ono što me zanima od ovih ljudi je disciplinirana izvedba i estetski čista koreografija. Ne zanima nas invaliditet nego plesna umjetnost i to su ljudi iz struke i publike počeli primjećivati. To je baza iz koje ovaj projekt može ići dalje na razne strane, a nije nam namjera ostati eksces bilo unutar zajednice osoba s invaliditetom, bilo unutar plesne scene. Nadam se da ćemo do kraja sezone imati cjelovečernju predstavu koja će imati jednako mjesto na programima plesnih festivala kao i bilo koja druga, i koju će se cijeniti zbog izvedbe i umjetničkog sadržaja, a ne oblika tijela plesača', kazala je koreografkinja te opisala kako će izgledati sljedeće plesne prezentacije.

Iva Nerina Sibila

'Naša izvedba komunicira s publikom jer je koreografija visoko energična, na neki način je apstraktna što znači da ne ulazimo u priču, niti koristimo teatarske elemente. Bavimo se čistim pokretom, prostorom, ritmom, energijom, tijelima. Fizikaliteti naših plesača vrlo žestoki, svatko ide do svog maksimuma. To su izrazito hrabri ljudi, koji se ne boje rizika. Ne skrivamo tijela, ali ih ne ističemo. Idemo po principu - svi su privilegirani i nitko nije privilegiran.

Koreografije su potpuno fiksirane, improvizacije je minimalna; namjerno smo išli na to da svaki pokret, svaka pozicija i svaki detalj bude fiksiran i dorađen. To je zahtijevalo dugotrajan proces, jer smo prvo morali shvatiti na koji način pojedino tijelo funkcionira i prepoznati način na koji se tijela susreću.

Ključno je pitanje koji izlazi iz mog iskustva na ovom projektu pitanje mobilnosti i pristupa znanju, informacijama i javnom prostoru. Tjelesno ograničenje samo je jedna razina problema s kojom se susreću osobe s invaliditetom. Ono što je nedopustivo, jest to da društvo nema mehanizme kojim će talentirani i sposobni ljudi imati jednaki pristup svim javnim resursima i time ostvariti svoje ljudske potencijale, koje mogu onda i vratiti društvu. To zahtijeva duboke promjene u društvu, koje ne završavaju samo na nekoliko rampi i niskopodnih tramvajima.

Amela, Slađan i ja nedavno smo posjetili Škotsku u sklopu velikog europskog projekta Unlimited Access, koji se bavi plesom i invaliditetom. Škotska prednjači po pitanju integracije osoba s invaliditetom u sve segmente društva, i bili smo, zapravo, fascinirani, ali i šokirani što znači uvođenje politike jednakosti i raznolikosti (equality and diversity policy) u sve segmente društva. To je dugotrajan proces koji uključuje sve razine društva.

Jedna od očitih posljedica je da svako, ali svako javno prijevozno sredstvo ima pokretnu rampu za ulaz invalidskih kolica, a u konačnici da Kraljevski konzervatorij Škotske (Royal Conservatoire of Scotland) aktivno radi na uključivanju studenata s invaliditetom u svoje redovne programe, čak i plesne. Naglašavam, redovne. To je ogroman posao koji zahtijeva temeljito promišljanje paradigmi edukacije i umjetnosti. Tu više nema pitanja 'oni' i 'mi', svi smo 'mi'.

Ali ovdje u Hrvatskoj, mi koji imamo privilegiju potpune mobilnosti moramo mijenjati naše strukture, ne zbog toga da njima, nekim drugima damo šansu za neko novo iskustvo, nego zato što je evidentno da je sve manje onih koji imaju pravo na normalan život u Hrvatskoj, i da se sve više ljudi svakim danom seli na marginu društva', objašnjava Iva Nerina Sibila.

Slađan Livnjak, plesač, voditelj i koreograf plesne skupine Nikoline, prenio nam je svoju životnu i plesnu priču.

'Od rođenja sam osoba s invaliditetom i koristim ortopedsko pomagalo invalidska kolica. Zapravo me oduvijek zanimao pokret, glazba, a samim time i ples kao takav. Upisao sam se u Centar za odgoj i obrazovanje Dubrava u 8. razredu i isti dan se prijavio u Nikoline. One su nastale na inicijativu mladih djevojaka u kolicima, koje su prvi nastup imale 1994. na sv. Nikolu i stoga su se nazvale Nikoline. Kada sam diplomirao, stekavši naziv profesor rehabilitator, zaposlio sam se u Centru za odgoj i obrazovanje Dubrava, gdje i sada radim, skoro šest godina', kazao je Livnjak.

Nikoline

Opisao nam je kako se njegovo viđenje plesa i pokreta mijenjalo sudjelovanjem u ovom projektu.

'U posljednje tri godine počeo sam plesati suvremeni ples. Do sada se nikada nisam bavio njime. Ovaj projekt mi je otvorio neke nove vidike i doista sam naučio iznimno, iznimno puno s Amelom i Nerinom

Ples je nešto čarobno, neobično, naočito, naročito, divno, senzualno, agresivno, ima milijun i jednu karakteristiku.

Smatram da nije važna samo forma nekog umjetničkog izražavanja jer ples općenito, ali naročito osobama s invaliditetom služi i na nekim drugim, a možda i dubljim razinama. Plesom radimo na opuštanju, ravnoteži koordinaciji, vremenskoj i prostornoj orijentaciji, percepciji, oblikujemo mišiće, poboljšavamo elastičnost tijela. Važno je napomenuti kako radimo i na socijalnim vještinama, komunikaciji, ples nas opušta, a to nipošto, nipošto nije nevažno naročito kod osoba s invaliditetom, jer svakako psihička opuštenost djeluje i na tjelesnu opuštenost.

Ples je naše rođenjem stečeno pravo, svi mogu biti plesači! Treba samo dovoljno vjere, hrabrosti, upornosti i ljubavi prema tome. Meni je ples u životu pomogao više no što ikome to mogu objasniti', zaključio je plesač i koreograf Livnjak.