Predstava koja nastaje prema motivima jednog od najznačajnijih romana europskog modernizma 'Čovjek bez osobina' Roberta Musila, dovodi na scenu ekstatično partnerstvo plesačice Alexandre Madsen i glumca Frane Maškovića
Njihova suptilna i moćna izvedba, spojem tjelesnosti i tekstualnosti, razotkriva imploziju (ne)dopuštene intime i paradoksalnost ljudske potrage za srećom, stoji u najavi.
vezane vijesti
Uokvireni rasapom političke i socijalne zbilje, kako one početkom 20. tako i 21. stoljeća, Alexandra / Agatha i Frano / Ulrich, rastvaraju svoje izvođačke sigurnosti upuštajući se u ranjivu izloženost i paralelnu bezimenost kao zalog za moguću budućnost.
Alexandra Madsen višestruko je nagrađivanja plesna umjetnica, pedagoginja i dramaturginja, suosnivačica umjetničke organizacije MASA DANCE COMPANY.
Svoje prve plesne korake započela je u pulskom Plesnom studiju Zaro, profesionalnu karijeru nastavlja kao članica Zagrebačkog plesnog ansambla, a kao samostalna umjetnica razvija vlastitu umjetničku praksu i plesnu poetiku.
Frano Mašković, kazališni je televizijski i filmski glumac, stalni član ansambla Zagrebačkog kazališta mladih. Osim u matičnom kazalištu surađivao je sa skoro svim nacionalnim i drugim kazalištima u Hrvatskoj i Europi. Višestruko je nagrađivan za kazališne i filmske uloge.
Alexandra i Frano u Paralelnim kampanjama se prvi puta susreću na sceni.
O PREDSTAVI
IDEJA, KOREOGRAFIJA I DRAMATURGIJA: Alexandra Madsen
Paralelne kampanje (Parallele Kampagnen) izvedbena je fikcija inspirirana romanom Čovjek bez osobina austrijskog pisca Roberta Musila. U njenom središtu nalazi se ekstatično partnerstvo, ambivalentan odnos izvođačice i izvođača, čija se konceptualna os zrcali u vezi između Agathe i Ulricha, glavnih likova romana. Oni su sestra i brat koji u ponovnom susretu u rodnoj kući vide mogućnost za stanje drugačijeg življenja. Ova se izvedbena fikcija tako dotiče i onoga što Musil naziva osjećajem za mogućnost, a definira ga kao “sposobnost promišljanja svega što bi jednako tako moglo biti i gledanja na ono što jest kao ništa važnije od onoga što nije”. Drugim riječima, scenski odnos izvođača izlaže se pokušajima uspostave hipertekstualnih mogućnosti utopijskih ideja.
Agatha i Ulrich povlače se iz života osigurani stečenim nasljedstvom odabirući poziciju cinično-sentimentalnih promatrača te hodaju na granici odnosa provokativnim šarmom što bi se moglo usporediti s izvrsnom ravnotežom između zabrane i mamljenja. Tim istraživanjem mogućnosti novog doživljavanja zbilje, suprotstavljajući se osjećaju za stvarnost te varirajući između intelekta i instinkta, kao da otkrivaju ispunjenje srećom i ljubavi koje je neusporedivo s bilo čime u običnom iskustvu. Reflektirajući se jedno o drugo ili se pak uče voljeti sami sebe, ili voljeti svijet koji im se pred očima krenuo raspadati.
Nada se uspostavlja kao fikcija koju stvarnost iznova razbija, ali to ne dovodi do odustajanja. Oni kontempliraju o pitanjima javne sfere unutar, isključivo, privatne sfere, a politička zbilja, uoči Prvog svjetskog rata, u njima uzrokuje i strah i čuđenje. Njihova je želja da u specifičnom povijesnom trenutku ostanu bez osobina poduprta i istovremenim strahom od bezimenosti. Shvaćajući da građansku klasu kojoj pripadaju čekaju velika iskušenja, oni odustaju od donošenja odluka i zauzimanja jasnih (političkih) stavova, ali ne odustaju od zamišljanja potencijala budućnosti. Budućnosti u kojoj nije jasno što će oni zapravo raditi niti tko će na kraju biti.
Luka Bosanac i Alexandra Madsen
