Isluženi argumenti cinika da ne postoji loš publicitet te da bilo kojem, pa i kulturnom događaju, doza 'medijskog skandala', neovisno o plitkosti istog, može samo pripomoći jednako kao i argumenti društvenih analitičara koji tvrde kako u vremenima ekonomske krize postoji veoma realna bojazan od svih vrsta ekstremizama i populizama pronašli su svoju zajedničku primjenu u novom incidentu pariškog kulturnog života.

Radi se o kazališnom komadu 'Golgota Picnic', čiji je autor i režiser Rodrigo Garcia, koji je izazvao ulične proteste katoličke udruge Civitas pred kazalištem Rond Point. U svom najnovijem istupu protiv kazališnih uradaka, kršćanski dušobrižnici, nakon što su se prije koji mjesec obrušili na komad režisera Romea Castelluccija 'O konceptu lica Božjeg sina', optužuju predstavu argentinskog autora za 'blasfemiju' i 'kršćanofobiju'. Njihove mini parade, na kojima pjevaju pobožne pjesme i dovode u pitanje u laicizam republike, generirale su sasvim pristojni odjek francuskih i međunarodnih medija.

Kako je to već uobičajeno s 'kulturnim skandalima', kulturni argumenti su uglavnom minorna i ignorirana stavka. Tako kritika, koju ionako rijetko tko spominje u brojnim agencijskim izvješćima o kazališnim protestima, predstavlja Garcijin komad kao istovremeno poetsku i zaigranu meditaciju o Kristu u kojoj petoro glumaca reinterpretira scene Isusove muke s osjetnom notom groteske.

Posebice se ističe završni dio predstave u kojem pijanist Marino Formenti izvodi Haydnovu kompoziciju 'Sedam posljednjih riječi Isusa Krista na križu'. Od strane same publike, svi su navodi o 'blasfemičnosti' predstave protumačeni kao potpuni nesporazum.

No proklamirana 'bogohulnost' zapravo se nikad nije previše ticala samog komada koji je ionako iskorišten kao predtekst za zvučni medijski iskorak kršćanske udruge tvrdih stavova. Jednako tako, Pariška biskupija je u najnovijem incidentu također prepoznala mogućnost za nenadani uzlet u javnu scenu te je u katedrali Notre Dame organizirala bdijenje za sve one koji se osjećaju uvrijeđeni ukaljanom slikom Krista.

Čitava debata zapravo samo preuzima isti scenarij s početka kazališne sezone i Castelluccijevim komadom, uz sitnu razliku da su u međuvremenu pariška progresivnija kazališta instalirala bolje mjere osiguranja pa ovaj put nije došlo do prekida izvedbe. No dovitljivost ultrakršćana nije za podcijeniti.