Izložba 'APSTRAKCIJA – modernizam i suvremenost' bavi se radikalnim fenomenom umjetnosti 20. stoljeća, apstraktnom umjetnošću, a sastoji se, kako to naslov sugerira, od dva dijela: povijesnog i suvremenog.

Povijesni dio izložbe predstavljen je autorskim izborom povjesničarke umjetnosti Ane Medić, a čini ga sedmero najvažnijih autora hrvatskog modernog slikarstva. To su: Edo Murtić, Ivan Picelj, Vlado Kristl, Ivo Gattin, Julije Knifer, Ferdinand Kulmer i Ljubo Ivančić. Zastupljeni umjetnici obuhvaćaju širok raspon individualnih poetika od lirske apstrakcije (Murtić, Kulmer), enformela (Gattin, Ivančić), geometrijske apstrakcije i neokonstruktivizma (Picelj, Knifer, Kristl), a izbor ovih umjetnika pokazuje svu raznolikost apstraktnog slikarstva.

Povijesni aspekt izložbe ne otkriva nova slikarska imena iz razdoblja slikarskog modernizma ili manje poznate radove afirmiranih i od povijesti umjetnosti valoriziranih umjetnika, pa je taj aspekt izložbe poslužio kao svojevrsna baza ili kontrolni mehanizam za drugi dio izložbe posvećen suvremenim umjetnicima, koje je izabrala povjesničarka umjetnosti Ivana Mance. Prema njezinim riječima, namjera je bila da se predstave današnje autentične umjetničke pozicije, relevantne za sadašnji trenutak, a koje mogu biti poticajne za uočavanje dijaloga s modernističkom umjetnošću.

Izabrani umjetnici su: Ivana Franke, Igor Eškinja, Zlatko Kopljar, David Maljković, Toni Meštrović, Damir Očko i Ana Opalić, a zanimljivo je da su suvremeni umjetnici predstavljeni neslikarskim djelima, odnosno, multimedijalnim radovima poput filma (Kopljar, Očko), fotografije (Opalić), videodokumentacije performansa (Eškinja), instalacije (Maljković), zvučnog rada (Meštrović) te ambijenta (Franke).

Sva djela suvremenih umjetnika nastala su ranije, odnosno neovisno o aktualnoj izložbi i već su izlagana u inozemstvu i Hrvatskoj, a također, prema riječima Ivane Mance, predstavljaju normu suvremene umjetničke produkcije danas. Izbor multimedijalnih radova proizašao je iz nastojanja da se izbjegne formalno-stilska sličnost s modernističkim apstraktnim slikarstvom jer bi to, kako kaže koautorica Mance, bilo lažiranje i umjetno konstruiranje stanja stvari u umjetnosti danas.

Radovi spomenutih suvremenih umjetnika, iako na prvi pogled neprispodobivi povijesnom fenomenu modernističkog apstraktnog slikarstva, predstavljaju otvorenu mogućnost za dijalog s prošlošću i preispitivanje koncepta apstraktnog umjetničkog djela.

Dakle, prema želji autorica izložbe, osnovna namjera izložbe nije predstaviti povijesni kontinuitet domaće apstraktne umjetnosti, već stvoriti mogućnost da suvremena umjetnost, s distance od pola stoljeća i radikalno drukčije povijesno-društvene distance, promisli i reflektira ideju apstraktne umjetnosti. Osim toga, autorice su i povjesničarke umjetnosti, pa njihov koncept i izabrani uzorak umjetnika ide za tim da se povijesno i teorijski problematiziraju ključne odrednice modernizma, uspostavljene od strane američkog likovnog kritičara i povjesničara umjetnosti Clementa Greenberga.

Teorija visokog modernizma C. Greenberga obuhvaća poslijeratno razdoblje američke umjetnosti od sredine 40-ih do sredine 60-ih godina prošlog stoljeća, a prema njemu, osnovni cilj umjetnosti sastoji se u traženju posebnosti medija u kojem umjetnik stvara.

U tom smislu, modernističko slikarstvo treba napustiti ilustrativne, odnosno, literarne, povijesne i religiozne teme u slikarstvu te se fokusirati na optičke fenomene i dvodimenzionalne objekte jer je dvodimenzionalnost plohe istinska priroda slike.

Velika pažnja posvećena je postavu radova u izložbenom prostoru koji je osmislila arhitektica Morana Vlahović. Svaki od umjetnika dobio je svoju prostoriju, a radovi nisu postavljeni kronološki. U specifičnom prostornim okolnostima Galerije Klovićevi dvori tako su stvoreni uvjeti za fokusirano gledanje svakog umjetnika ponaosob te je nastala jedna cjelovita atmosfera koja, zbog tamnih tonova slika i crno obojenih zidova, djeluje egzistencijalistički mračno. Dinamičnost izložbe, u prostornom smislu, postignuta je nepravilnim ritmom izmjene prostora sa slikarskim djelima i prostora s radovima suvremenih umjetnika, pri čemu valja spomenuti da je rad Tonija Meštrovića jedini izložen izvan prostora Galerije Klovićevi dvori, u Kuli Lotršćak, na Gornjem gradu.

Iako se autoricama izložbe može zamjerati pretenciozan naslov izložbe u kojem su opći pojmovi, zatim izbor i broj zastupljenih umjetnika, nelogičnost u tome da visoki modernizam bude predstavljen isključivo slikarstvom, ali ne skulpturom i asemblažom, kao i to da je zanemarena, odnosno, preskočena generacija domaćih umjetnika 80-ih godina prošlog stoljeća koja je uspostavila direktniji dijalog s modernizmom nego suvremeni umjetnici, ostaje činjenica da su na izložbi predstavljena neka od antologijskih slikarskih ostvarenja domaće moderne umjetnosti, te je izložba zbog toga vrijedna pažnje.

S druge strane, u prostoru izložbe nedostaju didaktički panoi s osnovnim informacijama i objašnjenjima kojima bi se publici pojasnio koncept izložbe i ključni pojmovi poput modernizma, apstrakcije itd. Teorijska problematika izložbe specijalizirana je problematika koja je, sasvim sigurno, važna za autorice izložbe, ali pitanje je mogu li hermetičnost i elitizam, u današnje vrijeme, potaknuti interes kod publike da posjete izložbu i upoznaju se s vrijednim ostvarenjima prošlosti i sadašnjosti.

Što će sve autorice izložbe moći zaključiti iz dijaloga suvremenosti s modernizmom, preostaje nam tek vidjeti, odnosno čitati o tome. U katalogu izložbe, koji nažalost još nije gotov, bit će objavljeni tekstovi Viktora Žmegača, Vinka Srhoja i Jerka Denegrija kojima će se pokušati dati širu sliku i objasniti društveni projekt modernizma, fenomen apstraktne umjetnosti, ideju apstraktnog umjetničkog djela te odnos zapadnoeuropske i domaće likovne umjetnosti u periodu nakon Drugog svjetskog rata.

Zaključno, možemo reći da je riječ o nekonvencionalnom konceptu izložbe koji povijesnom fenomenu visokog modernizma pristupa oprezno, iz pozicije suvremenosti, imajući u vidu da apstrakcija nije određujući i presudan pojam za današnju umjetničku praksu.